Ne tako davno, vodenice su u cijelom Podrinju imale važnu ulogu u životu stanovnika. Kako kažu stariji, bile su „hraniteljice, zborišta, skrovišta i vojišta“… Danas nekoliko preostalih manjih – takozvanih potočara koje su građene na potocima i jazovima, od strane svojih vlasnika zapuštene su i prepuštene vremenu.
To nije slučaj sa Mirsadom Đozićem iz zaseoka Đozići u Srebrenici, koji i dalje njeguje zanat svojih predaka.
Iako već 15 godina koristi električni mlin, Mirsad Đozić očuvao je tradiciju prirodnog mljevenja brašna.
„Djed, otac, i ja sam naslijedio, ima 15 godina kako sam kupio ovaj mlin. Tražio sam od Opštine da napravim potočaru, nisam prošao. I onda sam ja, pošto sam dugo godina sijao pšenicu, heljdu, kukuruz, tako da mi je mlin bio potreban. I nema na opštini nijedne, ima u Sasama potočara, ima isto ovakav mlin na Osmačama, ali većinom i sa Osmača meni dotjeraju“, kaže nam Mirsad Đozić.
Mirsad proizvodi integralno brašno. U mlinu se melje cijelo zrno bilo koje žitarice. Ne čisti se od klica, ne ljušti se, tako da se ne gube hranljivi sastojci zrna.
„Kukuruz, pšenica, heljda, raž, ječam, znači meljem sve vrste žitarica. Pšenica mora biti skroz sitnija, kao pepeo, a kukuruz Mlinne mora biti toliko sitan. Sad ima kukuruz koji meljem za kačamak i za proju. Za kačamak ide malo krupnije brašno, a za proju ide skroz sitno“, objašnjava Mirso.
On i njegova supruga, iako jedini u selu, riješeni su da ne napuštaju svoje ognjište. Kažu, nije lako.
„Ovdje je nekad bilo 40 domaćinstava, sada nas dvoje. Sad zamislite, 40, neka svako donese po kilu, a sad šta ćemo nas dvoje. Nema sela, sela su zamrla. Ne može se živjeti. Nemaš ti gdje plasirati proizvod, samo ovako slobodna prodaja. Nemaš ti sad gdje, kao što su prije bile pijace, sad nema“, rekao je za UPSMedia Mirsad Đozić.
Svaki dan u mlinu provede po nekoliko sati. Za posao vodeničara, kaže, nisu dovoljni znanje i fizička snaga. Zanat treba voljeti i znati mu tajne.
„Treba znati nariktati dobro mlin, treba znati kamen obraditi. Ne može svakakav kamen mljeti. Znači, zavisi od kamena. Zavisi kako ga obradiš i treba polako mljeti… Mlin sporo radi, moraš biti tu dok melje“, znalački kaže Mirsad.
MlinAli dok mlin radi, Mirso nije besposlen.
„Ne gubim vrijeme, pravim držalice za sjekire, iskoristim, i ona je 10 maraka“, kaže.
Od pamtivijeka princip plaćanja vodeničaru je isti – ukoliko mušterija nema novca, tu je ujam.
„Zavisi od mušterije. Ako zahtjeva da sve sameljem, to znači da će platiti, a ako želi, onda ujmim. Sve je do mušterije, meni je svejedno. Ujam je kada samelješ 100 kilograma, uzmeš sebi 10“, rekao je Mirsad.
Iako Mirsin mlin radi tokom cijele godine, prava sezona je otprilike u ovo vrijeme. Uz kiseli kupus i suvo meso, kaže Mirso, najbolje ide domaća proja.
(UPSmedia)
