Na suđenju za zločine počinjene na području Vlasenice, svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine izjavio je da je pretučen u policijskoj stanici i da je zbog batina htio skočiti kroz prozor.
Ismet Hasanović prisjetio se aprila i maja 1992. godine i kupljenja oružja, pretresa stanova, premlaćivanja ljudi i pucnjava. Kazao je da je pokušao napustiti Vlasenicu sa djecom, ali da nije mogao.
Ispričao je kako ga je jednom na ulici zaustavio svjedok VS-6, sa kojim su bili Goran Višković, Rade Garić i Stevo Mumović, te mu rekao da pođe s njima u policiju. Kazao je da je u stanici pokušao da se raspita zašto ga traže i da je otišao do kancelarija komandira i pomoćnika, ali da je bilo zaključano. Našao je jednog inspektora, koji mu je rekao da dolje popije kafu. Hasanović je kazao da je VS-6 ušao u stanicu i ubacio ga u jednu prostoriju, u kojoj su ležali izudarani ljudi.
“Otvaraju se vrata, stoji Višković s lancem oko ruke, Stevo Mumović s gumenom palicom, VS-6, debeli kabal”, prisjetio se svjedok, dodavši da su oni bili u rezervnom sastavu policije.
Naveo je da je s njima bio i Rade Garić, koji je bio u šarenoj uniformi. Rekao je da su oni počeli tući i da su zatvorenika Džemu odveli na sprat, a kada se vratio, glava mu je bila plava, a oči mu se jedva vidjele.
On je kazao da je poslije Mumović prozvao njega i da je zamahnuo da ga udari, a da je on postavio ruku da se zaštiti, nakon čega ga je Višković udario lancem po koljenima.
“Počeli me gaziti, udarati, pljusnuli su me vodom… Na spratu su me tukli… Dodijalo mi je to udaranje, ja sam pokušao da skočim kroz prozor”, naveo je Hasanović, dodavši da mu je tada Garić prislonio pištolj i pitao hoće li da ga ubije.
Svjedok je rekao da je poslije nekoliko dana prebačen u zatvor iza Suda, gdje je proveo takođe nekoliko dana, a onda je odveden u logor “Sušica”, odakle je pobjegao uz pomoć jednog stražara i na kraju došao do Kladnja 21. maja.
Za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine – sudi se Manetu Đuriću, Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću.
Prema optužnici, Đurić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Stanić komandir, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.
Na pitanja Đurićeve Odbrane, svjedok je kazao da je prije rata bio u rezervnoj policiji i da njeni pripadnici nisu bili VS-6, kao ni Garić i Višković. Na sugestiju branioca Miloša Perića da je vojska u aprilu zauzela Vlasenicu i preuzela ulogu policije, svjedok je rekao da nema saznanja o tome.
Branioca je interesovalo na osnovu čega svjedok tvrdi da je Đurić bio načelnik, na šta je on rekao da ga je viđao i da je to čuo dok je bio zatvoren.
Višković i Garić ranije su osuđeni za ratne zločine počinjene u Vlasenici.
Svjedok Faruk Kičić kazao je da je u maju 1992. njegovom ocu komšija rekao da ga traže u policiji, nakon čega je otac otišao da se raspita.
“Zadržali su ga. Bio je u pritvoru iza Suda. Mati je išla nekoliko puta, nosila hranu”, kazao je svjedok, koji je tada imao 15 godina.
Rekao je da nije išao s majkom jer su hapsili ljude, čak i one koji su bili njegovih godina. Dodao je da je viđao oca da radi po gradu sa drugima i da su bili u pratnji jednog vojnika. Naveo je da je otac pronađen u masovnoj grobnici poslije rata, kao i rođak njegove majke Ibrišim Subašić.
Prema saznanjima Kičića, njegov otac je ubijen sa grupom muškaraca koji su odvedeni iz zatvora.
“Ubijen je na dan kad je poginuo brat sadašnjeg načelnika u Vlasenici (Miroslav Kraljević)”, kazao je svjedok.
Na pitanje Kraljevićevog branioca Slobodana Cvijetića zbog čega u ranijim izjavama nije spominjao saznanja u vezi sa stradanjem oca, Kičić je rekao da je to naknadno čuo.
Odbranama je potvrdio da je njegov otac imao pušku koju mu je neko dao.
Suđenje se nastavlja 11. oktobra.
(BIRN)
