Muška Islamović živjela je u selu Jusići sa troje malodobne djece i svekrvom. Ona je ispričala da su krajem aprila 1992. godine u njenu kuću došli Pero i Vlado i tražili da se preda oružje.
“Pero nam je rekao: ‘Pogledajte kako gore Anđelići, ako ne predate oružje i vaše selo će tako gorjeti’“, ispričala je svjedokinja i dodala da je Peru znala od ranije, jer je držao prodavnicu u selu, kao i Vladu kojeg su zvali Tošanov.
Nakon toga, prema iskazu svjedokinje, počelo je granatiranje Jusića, a mještane su srpski vojnici istjerali iz kuća i smjestili muškarce u Mahmutovoj kući, dio mještana u Nurinoj, a ona je sa djecom i svekrvom otišla u podrum u kuću Džeme Hasanovića.
“Na terasi je sjedio Perin brat Rade, on nas je čuvao“, rekla je svjedokinja.
Kako je ispričala u Sudu BiH, sutradan je došao Pero i rekao da ih puste kućama.
Tada je, kako je navela, počelo jače granatiranje, te je ona sa djecom po noći bježala iz kuće, a danju se vraćala.
“Došao mi je Jovan Miloradov i rekao: ‘Muška, vama se loše piše, idite odavde’“, rekla je svjedokinja.
Potom je sa balkona vidjela tenk i mnogo vojske kako ide prema selu. Sakrili su se u kući Mustafe Islamovića, nakon čega je došla vojska.
“Vlado je prvo pucao, pa nogom udario vrata, opsovao nam i rekao da izađemo“, rekla je svjedokinja, navodeći kako su ih zatim izveli i u koloni po dvoje natjerali da idu ka autobusnoj stanici u Jusićima.
“Tu me Vlado udarao kundakom i onom teškom cipelom, ja sam se onesvijestila“, ispričala je svjedokinja.
Kako je navela, tu su sačekali da se skupe i ostali mještani, te im je Pero naredio da idu pješke prema školi u Malešićima, gdje su ih zatvorili u učionice, a pet-šest muškaraca su izveli iz škole.
“Djeca su plakala, bila su gladna i jedna žena je davala nekom vojniku novac da ode i kupi keksa za djecu, a onda je došao Pero i rekao kako nam ništa neće faliti, te naredio tom vojniku da donese kekse“, rekla je Islamović.
Iz škole u Malešićima su ih u dva autobusa odvezli u Memiće, gdje su se smjestili u školu, kazala je.
Pero Radić zvani Jarac, Božo Vidović, Petko Tomić zvani Gavran i Crni gavran, Branko Studen i Vlado Ristanović zvani Tošanov terete se za ubistva najmanje 48 osoba, te progon stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Jusići kod Zvornika u maju 1992. godine.
Odbrane optuženih navele su da svjedokinja većinu onog što je ispričala u Sudu BiH nije navela u izjavi koju je dala Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) 2019. godine.
Odbrane su tokom unakrsnog ispitivanja svjedokinju pitale zašto Peru i Vladu nije pominjala u izjavi koju je dala SIPA-i, na šta je svjedokinja rekla da istražioci nisu imali vremena jer su saslušavali još svjedoka u selu, te da je tada neke stvari zaboravila reći, a kojih se danas sjetila.
Branilac prvooptuženog Aleksandar Čokeša uložio je zapisnik njene izjave date SIPA-i kao dokaz Odbrane.
Optuženi Pero Radić obratio se svjedokinji riječima: “Želim da Vam se zahvalim i da Vas Bog nagradi za istinito svjedočenje“, na šta mu je odgovorila: “I tebe da kazni za sve što si radio“.
Svjedokinja je rekla da se sada bolje sjeća događaja iz 1992. godine nego prije dvije godine, te da SIPA-i nije sve ispričala.
Nastavak suđenja zakazan je za 15. novembar.
