Muriz Ibrahimović je ispričao da je prije rata živio u selu Jusići kod Zvornika. Otac i brat su bili na terenu u Rusiji, odnosno Beogradu, a on i majka su se bavili poljoprivredom, rekao je Vijeću. On je kazao kako je period april–maj bio “napet i da su svi bili preplašeni šta će se dalje dešavati”. Srpska strana je, kako je naveo, tražila da se preda naoružanje.
“Došli su 5. maja i tražili da se preda oružje. Rekli su da će se mirno živjeti, da će srpska strana držati straže, da će garantovati mir i da će se normalno živjeti kao do tada”, ispričao je Ibrahimović.
Na pitanje tužiteljice Zorice Đurđević, on je odgovorio da je dolazio Pero Radić, koji je “imao maskirnu uniformu, ‘šmajser’ i ‘motorolu’”.
U vrijeme predaje oružja, kako je posvjedočio, Ibrahimović se nalazio iznad sela u šumi, nakon čega je sišao s grupom ljudi.
“Odveli su nas na stanicu. Tu je bio Pero Radić i zvao je ‘motorolom’ nekoga u Zvorniku, da pita šta da rade s nas. Kasnije su nas odatle prebacili u kuću Mahmuta Mustafića. Svi smo zatvoreni u tri kuće – muškarci u jednu, žene i djeca u druge”, izjavio je svjedok, dodavši kako su tu bili zatvoreni cijelu noć, te da su oko kuće bili naoružani srpski vojnici.
Ibrahimović je ispričao kako je 27. maja, nakon doručka, izišao da prošeta po selu, kada je u Androvićima vidio vojsku i dva tenka. Krenuli su prema Jusićkim poljima, nakon čega se on vratio kući i kazao majci da ide u šumu, izjavio je.
“To je bilo oko deset sati. Već prva tenkovska granata pala je u središte sela. Počelo je granatiranje. Ja sam se se držao zaklona kuća, da me ne pogodi. Došao sam do kuće Behrije Muratovića, gdje su bili njegovi sinovi Velija, Velid i Mehdin. Rekao sam da izađu iz podruma, jer ovo neće na dobro. Krenuli smo prema šumi. Sve vrijeme napada čuli smo kako gore krovovi, zapomaganje žena, djece i urlike”, ispričao je Ibrahimović.
On je kazao kako je napad trajao do 21 sat, nakon čega je čuo da dolaze traktori i tovare neke stvari. Kada se sve smirilo, oni su, kako je rekao, sišli u selo. Majku nije pronašao u kući koja je bila zapaljena, te je, kako je posvjedočio, krenuo s grupom ljudi, puzeći kroz pšenicu, prema Vitinici.
Na pitanje tužiteljice da li zna za sudbinu žena, Ibrahimović je odgovorio da je od ljudi u šumi čuo da su žene odveli u Malešiće u školu, te da su kasnije nastradale. Naknadno je saznao da je njegova majka živa i da je uspjela pobjeći.
Tužiteljica Đurđević je pitala Ibrahimovića da li zna za sudbinu Tundže Muratović, koja je bila nepokretna. Odgovorio je kako je 1993. godine dolazio u selo i vidio blizu njene kuće neke lobanje. Potom mu je tužiteljica pročitala izjavu koju je dao tokom istrage. Tada je kazao kako je “1993. godine dolazio u izviđanje terena i da je na pragu kuće vidio kostur, te da pretpostavlja da je Tundžin, jer je bila nepokretna”. Ibrahimović je rekao kako je došao u selo po porodične fotografije.
Za napad na Jusiće, u okviru kojeg su u maju 1992. izvršena ubistva više desetina ljudi i prisilno preseljenje stanovništva bošnjačke nacionalnosti, optuženi su Pero Radić, Božo Vidović, Petko Tomić, Branko Studen i Vlado Ristanović. Prema optužnici, oni su bili pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) Malešići.
Na pitanje Dejana Bogdanovića, branioca Radića, da li je prije 27. maja čuo pucnjeve iz pravca sela Brđani, Anđelići, Klis i Vitinica, Ibrahimović je odgovorio da je “bilo puškaranja sa svih strana”. U nastavku unakrsnog ispitivanja je kazao da nije bio u selu u vrijeme napada i da nije mogao vidjeti iz šume šta se dešava, te da u njegovoj vojnoj knjižici piše da je bio u Armiji BiH od 8. aprila 1992. godine. Potvrdio je da ima saznanja da je Fadil Banjanović Bracika iz Kozluka uspostavio kontakt sa članovima Kriznog štaba Jusići, “da se prihvati inicijativa o predaji oružja i nastavi mirno živjeti”.
Na pitanje Odbrane Branka Studena da li je s kote Glavica mogao razlikovati tenk od samohotke, Ibrahimović je rekao da nije. Miloš Perić, branilac Vlade Ristanovića, pitao je Ibrahimovića da li dozvoljava mogućnost da su 5. maja bili zatvoreni u kuću zbog njihove sigurnosti, na što je on odgovorio: “Najvjerovatnije.”
Na kraju ročišta tužiteljica je pitala Ibrahimovića kada je zadužio pušku kao pripadnik Armije, na šta je on kazao da se ne sjeća, dodavši kako nije bilo dovoljno naoružanja.
Suđenje će biti nastavljeno 28. aprila.
