Tužnu vijest o smrti uglednih Zvorničanki Rajne i Gorjane Stefanović koje su preminule u razmaku od samo dvadeset dana, prenijeo je Mirzet Mustafić putem facebook grupe ”List Džezva”:
Učiteljica Rajna izvela je mnoge generacije, primjer i mog brata, rođenog 1947. godine. Prošle godine, kada je moja generacija, rodjena 1954.godine, simbolično proslavljala 50 godina od srednjoškolske mature, nije mogla zaboraviti svoje učiteljice. Rajnu Stefanović i Ivanku Bokan. Mirsad Salihović i ja, posjetili dmo ih i odnjeli cvijeće.
List Džezva je pisao o učiteljici Rajni, kroz susret sa njom, a koji je nastao ad hok odlukom njenih učenika iz raznih generacija.
Do poslednjih svojih dana Rajna je u svom dvorištu na Fetiji, gledala kako Zvornik mijenja svoj izgled, razgovarala sa komšijama i teme su bile mahom vezane za grad, sudbine… i dugo bila jedan od najstarijih aktivnih članova Narodne biblioteke Zvornik. Sa velikom tugom sam primio ovu vjest, kao i gubitak njene kćerke Goce, iz generacije koja mi je bliska.
Gocina generacija iz Gimnazije, sastaje se svake godine u restoranu Avala. Ako sam u Zvorniku, znam doći na skup i pozdraviti sve prisutne. Na žalost ove godine Goce neće biti. Brat Rajninog muža Davida je Drago-kovač, čiji sin Milan je preminuo u istom mjesecu, aprilu, 2024.
Velike tragedije za izuzetno poštovanu Zvorničku porodicu – Stefanović.
Kroz svoju knjigu “Oprosti mi” pisao sam kroz različite plemenite aktivnosti navedenih članova porodica Stefanović.
Velika je ovo tuga za Zvornik i sve one koji su ih poznavali.
U nastavku prenosimo jedan od ranijih zapisa koje je napisao Mirzet Mustafić o događanjima u zvorničkoj čaršiji posljednjih godina u kojem se pominje i omiljena učiteljica mnogih generacija Zvorničana:
Sunce prži po Fetiji.
Podne dolazi u danu kada će na platou prve ploče, kuce Muhameda Numanagića, kardinal Vinko Puljić vrhbosanski nadbiskup, započeti Misu za presveto srce Isusovo.
U basči Muhameda, jedna jabuka svojom krošnjom nadvija se nad ulicom. Hlad koji pravi jabuka, ne može sakriti sve one koji žele da se makar malo zaklone od ‘sunca’.
Sjedim sa prijateljima na podzidi i pokušavamo se sakriti od sunčevih zraka, iza velikog električnog stuba. Vraga. Podne će. A, na Fetiji si, gdje više nema krošnji raznovrsnih stabala, kako je to bilo nekada da prave hladovinu, pa se kuće iz avio snimaka nisu mogle ni vidjeti.
Voda se traži kao da si u pustinji, u ovaj ramazanski dan.
Razmisljam o svojim školskim danima, onim prvim i kako sam često dolazio na ovo mjesto, da ‘berem’ dunje i to bas od svoje učiteljice Rajne Stefanovic. Sam sebi velim – svi se znamo, mala čaršija, sve komšiluk nema velikih problema zaći u komšijsko … bilo nekada u čaršiji.
Moja razmišljanja, prekinu jaran Ćiro:
– Eno mi učiteljice. Šeta. Odo’ je pozdraviti!
Pogledam, kada ono moja učiteljica. Rajna Stefanović.
Dok ‘doletim’ do nje, tu su već pristigli i drugi njeni učenici. Bila je učiteljica i mog najstarijeg brata i mnoge druge zvorničke djece..
Učiteljica progovori koju riječ sa svima i vedra lica, obavjesti nas da je izašla malo u šetnju a već je zasla u devedesete godine svog života.
Još puno godina, da živiš Naša učiteljice!
Tako nam je ovaj dan, podario i slučajan, prijatan susret.
Ubrzo i krenu Misa na Fetiji…
