Kroz vlastita zapažanja o prostoru u kojem živimo, neminovno se nameću i određeni zaključci. Prostori za igru djece i gradski parkovi već godinama su moja “meta” u šetnjama Zvornikom. Svaku novu dječiju igraonicu propratim s pažnjom, ali se često vraćam parkovima i staroj zvorničkoj čaršiji – onakvoj kakva je nekada bila.
Sam položaj grada Zvornika ne omogućava raskošne parkove velikih dimenzija, a kamoli izgradnju novih, jer se svaki raspoloživi prostor danas koristi za visoku gradnju. Ranije je, i djeci i starijima, bilo znatno lakše. Čaršija je imala svoje mahale, u njima čitaonice, parkove i sokake – prostore koji nisu bili opterećeni ni višespratnicama ni potrebom za parkingom. Bašče i dvorišta bila su na dohvat ruke i idealna za razne dječije igre.
Ako neko misli da je nova vlast (podrazumijevam gradsku upravu od 1992. godine) u potpunosti uništila te prostore – naprotiv. U pojedinim slučajevima promijenjen je dizajn podloge i izvršene su dopune sadržaja, a izgrađen je i značajan broj manjih dječijih površina, često „otkidajući“ prostor od parking-mjesta. U svim dijelovima grada danas su vidljivi takvi tereni, gdje se djeca mogu zadržati i igrati – košarku, mali fudbal, koristiti ljuljaške, klackalice, vrtuljke, tobogane i slično.
Gradski park u centru
Preko puta zgrade nekadašnje Namahdžah, danas poznate kao „Zmajevac“, prije Drugog svjetskog rata nalazila se pijaca, koja je kasnije preseljena na današnju Zelenu pijacu. Taj prostor je potom pretvoren u gradski park. Njegova prvobitna verzija, barem za mene, bila je najljepša.
Park je imao staze od kamenčića, obilje drveća raznih vrsta, te klupe austrougarskog stila s metalnom konstrukcijom i drvenim letvama za sjedenje i naslon. U središtu se nalazio spomenik kupaste konstrukcije, na čijem vrhu je bila petokraka, ispod nje fotografija narodnog heroja Filipa Klajića Fiće, te ploče s imenima boraca poginulih u Drugom svjetskom ratu za oslobođenje Zvornika i cijele zvorničke opštine.
Uz ulicu je radila mala trafika, gdje se mogla kupiti i cigara „na komad“. Kao dijete, sjećam se da sam jednom prilikom na klupi sjedio pored starog Andrije Andraša Škibara. O ovom parku pisao sam i u svojoj knjizi „Oprosti mi“.
Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka park je doživio potpunu transformaciju – popločan je mermerom, spomenik Fići dobio je horizontalni, pravougaoni oblik, a postavljen je i bronzani mural Dragiše Trifkovića. Time je prostor izgubio dio svoje funkcionalnosti za svakodnevni boravak. Park je, međutim, ostao mjesto okupljanja za obilježavanje važnih datuma, zborove, govore i nastupe kulturno-umjetničkih društava.
Dolaskom nove vlasti, park dobija nove murale, a Fićina bista vraćena je preko puta današnjeg „Tropika“, gdje se danas odaje počast paljenjem svijeća i obilježavanjem savremenih datuma.
Park u Srpskoj Varoši
Ovaj park se prostirao duž lijeve obale rijeke Zlatice, od Čauševca do ceste prema Tuzli (današnja Ulica Sime Perića), sve do čitaonice. Bio je bogat raznovrsnim drvećem, među kojima su dominirali divlji kesteni, lipe i rogači.
Počeo je nestajati krajem šezdesetih godina izgradnjom benzinske pumpe, a potpuno je nestao sedamdesetih i osamdesetih godina izgradnjom i dogradnjom Medicinskog centra. Korito Zlatice je zatvoreno u tunel, benzinska pumpa izmještena, a park i čitaonica MZ Srpska Varoš ostali su samo u sjećanjima. I o ovom parku pisao sam u knjizi „Oprosti mi“, jer sam u njemu često provodio djetinjstvo s drugarima.
Park kod Tri česme
Ovaj park je svoju namjenu izgubio još u vrijeme SFRJ. Na prostoru gdje se danas nalaze Picerija „304“ i stambeni objekti, odlukom tadašnje Skupštine opštine Zvornik promijenjena je namjena zemljišta. Placevi su dodijeljeni porodicama čije su nekretnine eksproprisane radi izgradnje Osnovne škole i Robne kuće „Zvornicanka“.
Danas su od nekadašnjeg parka ostali samo jedna lipa i zapušteni izvor „Tri česme“. Postoji projekat njegove obnove, ali vjerujem da se to može učiniti daleko kvalitetnije – uz izgradnju šadrvana i korištenje izvora za pitku vodu. Taj prostor, kao jedan od simbola starog Zvornika, mogao bi dobiti snažan turistički i upotrebni značaj.
Nikad nije kasno nešto sačuvati – ako se hoće.
Park ispred hotela
Park ispred nekadašnjeg Hotela „Drina“, odnosno današnjeg prostora ispred „Tropika“, i danas služi djeci. Njegova površina je vremenom smanjivana izgradnjom parkinga, ali je dobio novu podlogu i brojne rekvizite za igru.
Stariji Zvorničani pamte vrbe, breze, topole, klupe, prve ljubavi i prve cigarete. Danas tu roditelji, djedovi i nane dovode najmlađe da naprave prve korake.
Park u Zamlazu
Nalazi se ispred Upravne zgrade Grada Zvornika. Njegova površina je vremenom smanjivana izgradnjom objekata sa gotovo svih strana. O ovom parku pisali su i drugi sugrađani.
Portal Zvornicki.ba je 29. januara 2026. godine objavio informacije o njegovoj rekonstrukciji, uključujući uređenje zelenih površina, postavljanje klupa, rasvjete i spomen-ploče Mariju Mrkajiću.
Iako je važno odavati priznanje ljudima koji su dali doprinos razvoju grada, lično smatram da je park nekada imao dušu – mnogo drveća, hlad, malu fontanu, čitaonicu, šah, kafu i dječiju igru. Danas se nameće pitanje:
Može li drvo rasti iz betona?
Ostali prostori i Mejdan
Prostor ispred Kasine, nekada sa fontanom i lipama, danas je pozornica brojnih kulturnih manifestacija. Mejdan, iako smanjen, i dalje je srce gradskih dešavanja. Šetalište, sportski tereni i ugostiteljski objekti čine ga mjestom susreta svih generacija.
Za mene – Mejdan je jednostavno Mejdan.
Zvornik ima i druge vrijedne prostore: plato ispred Muzičke škole, igrališta kod Stare gimnazije, fontanu u centru grada… Sve su to mjesta koja zaslužuju pažnju, promišljanje i brigu.
(Preuzeto od Facebook grupe List Džezva, a tekst napisao ugledni Zvorničanin Mirzet Mustafić)
