Portal Zvornicki.ba kontinuirano naglašava talentovanost djece i ljudi sa područja Zvornika i okolne regije koju nazivamo srednje Podrinje ili Birč. Svi pokazatelji ukazuju da se rijetko koja regija ili grad mogu pohvaliti sa ovako velikim brojem istaknutih sportista i reprezentativaca u kolektivnim sportovima. Miralem Pjanić je spoj Kalesije i Zvornika. Ovaj veznjak Juventusa je Kalesijanac, ali je rođen kada su njegovi roditelji živjeli i radili u Zvorniku.
Da se nije desilo devedesetih godina ono što se desilo, vjerovatno bi Pjanić svoju karijeru započeo u Drini Zvornik.
Da je identitet ovog Kalesijanca, uspješnog sportiste, humaniste i ljudske veličine upotpunjen i Zvornikom, Drinom i Podrinjem, pokazao je to prije nekoliko godina aktivnim učešćem u organizaciji humanitarnog meča koji se odigrao u Zvorniku preciznije mjestu Divič. Tada su svi prisutni, kao i cjelokupna BiH javnost mogli vidjeti suze u očima podrinjskih asova Ibiševića, Muratovića, Salihovića, ali i čuti riječi Pjanića: “Mi moramo znati naše korijene i identitet da bi mogli napredovati”. U nastavku prenosimo priču o našem Miralemu Pjaniću koju je u povodu 27.rođendana napisao najistaknutiji sportski novinar Sinan Sinanović.
Piše: Sinan Sinanović
Ne pamti se da je jedan četrnaestogodišnji dječak iz Luksemburga, a svakom tamošnjem talentiranom nogometašu san je igrati u “Ligi petice” odbio poziv Bundesligaša. I ne bilo kojega Bundesligaša.
Uradio je to Miralem Pjanić. Bilo je to prije trinaest godina. Mire je tada bio najveći talent koji je igrao u Luksemburgu. Kao dvanaestogodišnjak igrao je za U15, kao kadet, nastupao je u juniorima… Nikad s vršnjacima.
Ovo je rođendanska priča o Miralemu Pjaniću, veznjaku Juventusa i reprezentacije. Bh. internacionalac napunio je 27 godina. Stjecajem prilika nekoliko rođendana sam dočekao uz našeg asa, u porodičnom domu Pjanića, u Donjim Raincima, u Lionu, Kalesiji, Zenici…
Taj četrnaesti pamtim. Bio je poseban na neki način. U to vrijeme za Pjanića se zanimalo nekoliko evropskih klubova. Najuporniji bili su holandski, belgijski i francuski timovi.
Na razne su načine u “vrbovanju” nastojali pridobiti Miretove simpatije. Naprimjer, neki su “igrali” oko roditelja, pojedini nudili ocu Fahrudinu unosan posao. Treći su nudili sigurnost kompletnoj petoročalnoj porodici Pjanić. Skauti menadžeri i sportski direktori uključivali su Miralemove trenere iz Luksemburga, kao posljednji adut. Kojima je Mire puno vjerovao. I ništa nije pomoglo.
Najdalje je otišao Olaf Maršal, čuveni njemački reprezentativac i “ikona” Kaiserlauterna. Pregovore je tempirao na Miretov četrnaesti rođendan. Na neki način iznenadio sve Pjaniće. Koji nisu pridavali preveliku važnost rođendanima.
– Meni su važniji mamini rođendani. Slavim više njene nego svoje. Moja mama Fatima rođena je isti datum, 2. aprila, kada i ja- otkrio nam je tada Mire.
Maršal je znao i za Miretov i mamin rođendan, znao je i druge važnije datume u porodici Pjanić. U svoj “offic” Maršal je pozvao i roditelje, Čestitao je rođendan, poklonio mu Kaiserlauternov dres s brojem 14. I ne bilo koji. U to je vrijeme Nenad Bjelica, hrvatski internacionalac” bio glavna klupska vedeta. Valjda je naivni Olaf mislio time poslati poruku, kako igrači s balkanskih prostora mogu biti glavni i u Kaiserslauternu.
Nakon kurtoaznih čestitki, klupskih suvenira i drugih poklona, Maršal je želio dodatno poentirati. Mislio je da pred sobom ima dijele iz Luksemburga, a ne ponosnog Bosanca i Hercegovca.
– Mire, stotine hiljada djece iz ovog dijela Njemačke, želi i sanja da trenira i gra u Kaiserslauternu. Sve bi dali da nose ovaj dres. Mi, Kaiserslautern želi tebe- skoro pa povišenim glasom i “kiselim”osmjehom Maršal je pričao i gledao više u roditelje, a manje u Mireta.
Imat ćeš vozača, automobil, prevodioca…
Potom je Pjaniće proveo bogatom klupskom trofejnom salom gdje su dominirale Maršalove slike. Meni je za oko zapao Demir Hotić, napadač s ovih prostora, koji je ranih devedesetih godina bio i prvi klupski strijelac Kaiserslauterna.
Posebno impresivno je izgledao stadion, koji se dotjerivao za svjetsko prvenstvo 2006. godine.
– Mire, sad će vas jedan od naših direktora povesti da pogledaš sportski centar i terene gdje igra omladinska škola- ispratio nas je Maršal do klupskog kombija kojim smo se odvezli do internata i sportskog kompleksa.
Maršal je ostao uredu pripremati ugovor. U svom je officu otkrio koje će sve privilegije uživati Pjanići “kad Mire potpiše ugovor”. To “kad” je bila mala sitnica najveća prepreka. Ispostavilo se nikad!
Nije se puno zadržao u obilasku terena i svih pratećih sadržaja, mada je nekome ko dolazi iz BiH to bio raj za oči. Nije previše pridavao značaju dobrodošlici klupskog direktora koji mu je pričao šta ga sve čeka kada dođe u Kaiserslautern.
– Imat ćeš svog vozača, prevodioca, trenera… Sve što treba…
Klupski činovnik nije ni znao da Mire već govori njemački i francuski. Uz luksemburški. Na pregovorima je šutio, ne zbog toga što ne razumije, već zato to je želio ispoštovati molbu da dođe na pregovore, premda je već ranije odlučio da će u Metz.
U Henesovoj vili
Iskreno, navijao sam za Bundesligu. Za Kaiserslautern, ali mi je Mire tek nedavno u Torinu priznao zašto je odbio Maršala,
– Nikad me Bundesliga nije zanimala. Ni tada, a ni kasnije kada me zvao Bajern, otkrio je Mire.
Da, Pjanića je, doduše kao “gotova” igrača lovio Uli Henes. Kako je Mire umjesto Kaiserslauterna izabrao Metz, skauti i menadžeri su bili uporni. Znali su za svaki zarez njegova ugovora. Kada je Mire iz Metza otišao u Lion, negdje “na pola” ugovora Henes je, prije nego će otići u zatvor, pozvao Fareta i Mireta u svoju vilu.
Henes nije imao potrebu da objašnjava šta u Njemačkoj znači Bajern, više je pričao o “sitnim” detaljima mogućeg ugovora. Henes je nešto ranije u “smekšavanje” poslao Fostera. nekadašnjeg njemačkog reprezentativca, koji se bavio menadžerstvom.
I dok je Henes pričao o milionskim zaradima i bonusima za svaku godinu, Mire je mrtav hladan pitao koliko košta jedna takva vila u Njemačkoj? Henesova vila.
Odgovor su ponudili koju godinu kasnije istražni organi koji su zatvorili Henesa zbog poreskih malverzacija.
– Henes je bio korektan u razgovoru. Bajern je gigant, ali mene jednostavno Bundesliga ne zanima- kazao mi je Pjanić.
Nijemci ga ni danas ne popuštaju. Kad god se priča o njegovom mogućem odlasku barem jedan njemački klub pokaže zanimanje. I Liverpol i Arsenal su željeli fudbalskog princa iz BiH. Pogotovo je bio zagrijan Arsenal, koji je u prvu fazu pregovora uključio Boru Primorca,desnu ruku Arsena Wengera. Primorac je Mostarac, bivši as Veleža, Hajduka i francuskih klubova.
Metz, Lion, Roma, Juventus… Sljedeća je stanica, uvjeren sam, prirodno Španija! Pjanić to iz sasvim razumljivih razloga ne želi priznati, niti počinjati priču na tu temu, ali je Mire “slab” na mlađeg brata. Mirza najviše voli Miralema, pa Kristijana Ronalda.
Kada je Lion igrao s Realom Mirza od brata nije tražio gol, ni pobjedu Liona.
– Hoću dres Ronalda! I dobio ga je. No, Osim Reala i Katalonci bi rado Pjanća u svojim redovima. To “ašikovanje” traje nekoliko godina. Prije sedam godina Mire je dobio poziv predsjednika Barcelone.
– Mr Pjanić, pozivamo vas da u nedjelju budete naš gost- pisalo je na pozivnici Barce.
Znali su u Barceloni da je Mire imao dan ranije utakmicu s Lionom i naivno vjerovali da će prvim avionom sletjeti u Barcelonu. Miralem je poslao svog oca Fahrudina, koji je s čelnicima i legendama Barcelone odgledao utakmicu. Baš te večeri mahalo se “bijelim zastavicama” na No Campu.
Plakao u Zvorniku
Mire odrađuje “čvrst” ugovor s Juventusom. Kao da će karijeru završiti u Torinu, a bolje upućeni tvrde kako će Pjanić najbolje utakmice odigrati u Španiji.
– Ne mislim ni na što osim da s Juventusom pobjeđujemo na svim frontovima. U Juventusu mi je lijepo. Torino je prekrasan grad. Sve mi se dopada. Ljudi su jako prijatni. Ovde imam svoj mir. Dosta je mirnije nego u Rimu. Vidiš kako su navijači uviđavni kada hoće autogram i sliku. Ne zaskaču me, već pristojno zamole. To treba respektirati. Zato mi je ovde puno bolje. Nema pritiska na ulici kao kada sam igrao i živio u Rimu. Ova dva kluba, uz sav respekt prema Romi, ne mogu se porediti. Juventus je jedan od najvećih klubova na svijetu. Po svemu- kaže Pjanić.
Dok je igrao u Metzu, roditelji su ga mogli svaki dan posjećivati. U Lionu je bilo nešto dalje, ali, opet, relativno blizu Luksemburga. Raduje se svakom dolasku oca Fahrudina i majke Fatime. Brat Mirza nije toliko u nogometu, on se dao u studije. Sestra Emina živi u St. Galenu. Supruga je Alžirca Tafera, također nogometaša, koji je prošao školu Liona.
Tek je na pola igračkog vijeka, a njegov dosadašnji put je za filmske trake. Samo rijetki znaju kako je, tamo 1991.godine, njegov plač smekšao sekretara prijeratne zvorničke Drine, da bez uslovljavanja napiše ispisnicu njegovom ocu Fahrudinu. Kojeg je u Luksemburgu čekao ugovor, stan i posao. Ako za 24 sata dobije čiste papire. Tako će i biti. Miretov tetak Safet Suljkanović i mama Fatima su uvjeravali izvjesnog Radeta u predvečerje rata u BiH, da zbog malodobnog dijeta i egzistencije napiše ispisnicu.
– Dok sam pričao sa sekretarom Mire je jako plakao. Sekretar je bio prilično tvrd. Branio je klupske interese, ali vrlo korektan. Na kraju je rekao.
– Evo, samo da znaš, napisat ću ispisnicu zbog maloga. Neka vam je sretno- kazao je sekretar Miretovom tetku Suljkanoviću. Prvim autobusom majka je s jednogodišnjim djetetom krenula za Njemačku, potom stigla u Luksemburg. I tako je počeo njegov sportski put.
Inače, malo je poznato da je Mire sa osamnaest godina igrao za selekciju Svijeta, gdje ga je u svoj tim pun zvijezda pozvao Luis Figo. Ni taj podatak pojedincima u NSBiH nije bio dovoljan da shvate kakvog kapitalca imamo. Naprotiv, željeli su da Mire prođe kroz sve selekcije, od juniora, preko mlade, do A reprezentacije. Da igra s kojekakvim anonimusima i “talentima” za kojh su stajali moćnici. Srećom Borče Sredojević je Ćiri na vrijeme signalizirao.
– Šefe, odradio sam jedan trening s malim Pjanićem. On je već sada kompletan igrač- prenio je svoje impresije Sredojević selektoru Blaževiću.
U sjećanju mi je jedan rođendan iz Liona. Bilo je to nakon polufinane utakmice francuskog kupa s Bordoom. Lion je pobijedio, a Mire bio jedan od najboljih. U njegovoj porodičnoj kući čekao nas bosanski ugođaj. Specijaliteti s naših prostora.
Nije bilo gašenja svijeća, torti, ali jeste neobična slika. Mire se zavalio u fotelju i s rođakom Mikom aSuljkanovićem igrao video igrica na Play Stationu. Izabrao je jedan španski tim. Pogađate koji? Mire se viimaše nervirao pogrešnim pasovima “kraljeva” nego na utakmici. No, nakom što je “preslušao” rođaka, dao mi je “rođendanski intervju”. Kolega Edin Solak cijeli put, od Liona do Sarajeva, divio se jednostavnošću dječaka koji se dva sata ranije poigravao sa suparnicima na velikom terenu.
Ovo su samo neki djelići već sada bogate karijere. Pjaniće poznajem već dva deseteljeća. S ocem Fahrudinom sam neko vrijeme igrao, a Mireta pratim od četrnaeste godine. Uvijek me fascinirao njihov odnos. Naprimjer, kada je kao dječak bio na pregovorima u Kaiserlauternu očekivao sam da će roditelji odlučiti, ali ne.
– Bit će kako Mire odluči!- hladno je kazao Fahrudin.
Danas kada je Pjanić svjetska marka, formirana ličnost kada najveći menadžeri svijeta igraju oko Mireta, glavnu riječ daje otac Fahrudin. To je odnos oca i sina, dva druga, dva prijatelja Očito, u tome leži tajna Miretovog uspjeha.
