Građani Evropske unije godišnje bace čak 59 miliona tona hrane, što je ekvivalentno 132 kilograma po stanovniku. Ovaj zabrinjavajući trend dovodi do gubitka hrane u vrijednosti većoj od 130 milijardi eura svake godine.
Više od polovine ukupnog otpada od hrane dolazi iz domaćinstava, dok ostatak čine restorani, trgovine i proizvodne kompanije. Iako svijest o problemu raste, brojke su još uvijek porazne: hrana koja završi u otpadu mogla bi prehraniti milione ljudi koji si ne mogu priuštiti kvalitetne obroke.
Ako posmatramo pojedinačne države, zapažamo značajne razlike. Portugalci bacaju najviše hrane, čak 124 kilograma po stanovniku, dok Švicarci bacaju 119 kg, a Italijani 107 kg. S druge strane, najmanje hrane bacaju Slovenci, Bugari i Rusi, dok Hrvati bacaju 72 kg hrane po stanovniku godišnje.
Prednosti organskog otpada
Osim finansijske, posljedice bacanja hrane su i ekološke. Otpad od hrane odgovoran je za približno 10% emisije stakleničkih gasova, čime značajno doprinosi globalnom zagrijavanju. Evropska unija prepoznaje problem te je postavljen ambiciozan cilj: do 2030. prepoloviti količine bačene hrane.
U situaciji kada brojni građani nemaju pristup dovoljnim količinama hrane i kada raste pritisak klimatskih promjena, smanjenje otpada od hrane važan je korak ka odgovornijoj i održivoj budućnosti za Evropu. Iako ne spada u evropski vrh po ovoj praksi, ni Bosna i Hercegovina nije dobar primjer iskorištavanja hrane.
Naime, u odnosu na naš standard i životne uslove, Bosna i Hercegovina se suočava s alarmantnim količinama prehrambenog otpada. Svake godine građani i domaćinstva u zemlji bace oko 400.000 tona hrane, što je ekvivalent od približno 86 kilograma po stanovniku. Ove brojke, iako ispod evropskog prosjeka, otkrivaju ozbiljan problem s kojim se susreće društvo koje istovremeno bilježi da više od 700.000 ljudi živi na rubu siromaštva. Prema procjenama, svaki dan se na deponije u Bosni i Hercegovini odloži oko 500 tona hrane, a najveći udio otpada čine hljeb, mliječni proizvodi i voće.
Vrijednost bačene hrane iz domaćinstava premašuje 126 miliona konvertibilnih maraka na godišnjem nivou, što pokazuje koliki je ekonomski gubitak za sredstva stanovništva. U urbanim sredinama odbačena hrana čini više od 12% ukupnog komunalnog otpada. Dok hiljade ljudi u BiH ovise o javnim kuhinjama za svoj jedini obrok, ogromne količine hrane završavaju kao otpad. Štaviše, zakonske olakšice za doniranje hrane pred istekom roka nisu dovele do značajnog povećanja donacija. Ova situacija ukazuje na potrebu boljeg upravljanja i organizacije kako bi se prehrambeni viškovi efikasnije usmjerili prema najugroženijima.
Edukacija potrošača
No, očigledno je u pitanju problem koji ne zaobilazi mnoge zemlje, uključujući i one najrazvijenije. Dnevne potrebe za ishranu stanovništva u zemljama u razvoju, prema procjenama UN-a i relevantnih izvora, kreću se oko 2000 do 2700 kilokalorija po osobi dnevno, zavisno od dobi, spola i fizioloških potreba.
To znači da za ishranu stanovništva u zemljama trećeg svijeta treba osigurati hranu koja ukupno može zadovoljiti ove energetske potrebe za milijarde ljudi pogođenih glađu i pothranjenošću. Procjenjuje se da 815 miliona ljudi u zemljama u razvoju pati od pothranjenosti. Primjera radi, ako 800 miliona ljudi treba oko 2500 kcal dnevno, ukupno je potrebno oko 2 milijarde megakalorija hrane dnevno za osnovne potrebe.
Iako je hrane u svijetu proizvedeno dovoljno, gotovo trećina se baca ili gubi, dok si veliki broj ljudi u zemljama u razvoju ne može osigurati dovoljan dnevni unos hrane. Klimatske promjene, sukobi i siromaštvo dodatno otežavaju dostupnost hrane potrebne za zadovoljenje dnevnih potreba ove populacije. Ove procjene jasno pokazuju koliki je globalni izazov osigurati dovoljno hrane za ishranu stanovništva u zemljama u razvoju, što zahtijeva radikalne promjene u proizvodnji, distribuciji i pristupu hrani.
Problem bacanja hrane u BiH ne može se riješiti bez veće javne svijesti, edukacije potrošača i modernizacije sistema prikupljanja, doniranja i preraspodjele hrane. Jedino zajedničkim djelovanjem društva, institucija i privatnog sektora moguće je smanjiti štetu koju trpe okoliš, ekonomija i najsiromašniji građani.
