Priča Suada Bešlića: Od sređenog života u Njemačkoj do proizvodnje vatrogasnih vozila u Živinicama
Suad Bešlić rođen je u Kalesiji. U Njemačku je, zbog povreda koje je zadobio kao pripadnik Oružanih snaga Armije BiH, otišao 1994. godine sa samo 19 godina.
”Nešto malo sam učio njemački jezik, ono što bi se reklo samouk. Kada sam došao na liječenje u stacionar bosanskih ranjenika, obišla nas je njemačka televizija RTL. Tada sam upoznao gradonačelnika grada Erdinga, gdje sam živio, koji je uz bosanske ranjenike uspio preko organizacije “Arbeitshilfe” produžiti moju boravišnu dozvolu kako bih ostao na liječenju”, započinje svoju životnu priču Suad.
Tada su mu rekli: “Pazi, u BiH imaš roditelje koji teško žive. Ako se vratiš, bit će ti teško. Pokušaj nešto napraviti ovdje.”
”Radio sam tada za “Arbeitshilfe”, pomagao gradonačelniku, učio kako raste jedan grad, kako se razvija, koje su obaveze jednog gradonačelnika. Radio sam na raznim projektima. Polako sam učio njemački, više sam razumio nego što sam znao govoriti. Vozio sam gradonačelnika na razne sastanke i skupove”, navodi.
Skoro sedam godina je radio za gradonačelnika, a onda je prešao u jednu firmu gdje je, kako kaže, napravio prve konkretne poslovne korake.
”U toj firmi sam učio kako raditi limariju. Nisam dobio otkaz, ostao sam tamo, ali sam na vlastitu inicijativu odlučio da ne budem socijalni slučaj države. Htio sam napraviti iskorak u životu i poslu. Gradonačelnik me podržao i odveo me na razgovor s vlasnikom firme. Kada mu je objasnio moju situaciju, vlasnik firme mu je rekao: “Šta da radim s čovjekom koji ne može ni stajati kako treba?” Ali ostao sam raditi sedam dana, zadovoljio njegove potrebe i on mi je ponudio posao na duže”, priča Suad za Rahatland.
Tri godine je radio u toj firmi. Kada je odlučio otići jer mu je trebala viza za ostanak u Njemačkoj, vlasnik firme mu je predložio da upiše studij u Minhenu, čak su mu nudili da snose troškove obrazovanja. No, morao je pomoći roditeljima i braći u BiH, pa je, umjesto studija, odlučio raditi.
Zaposlio se u jednoj kompaniji blizu Minhena, gdje je radio osam godina na preciznim mašinama i alatima. Predložio je da se napravi centralno mjesto za alat u firmi i sam sebi osmislio radno mjesto.
”Kada su inspektori iz TÜV-a došli u inspekciju, bili su impresionirani i pružili mi ruku, rekavši da sam odradio odličan posao. Međutim, doživio sam povredu na radu. Njemački kolega, ljut na svoje radnike, uzeo je čekić i bacio ga, slučajno pogodivši mene u nogu. Morao sam na operaciju. Vlasnik firme tražio je da promijenim iskaz koji sam dao u bolnici, da se izvinim Nijemcu pred svim radnicima i da tvrdim da se sve desilo drugačije. Odbio sam to jer nisam htio gaziti svoje dostojanstvo. Od tog trenutka počeo sam upoznavati drugu stranu Njemačke – jednu koju dotad nisam poznavao. Nakon godinu dana otpušten sam iz firme”, nastavlja.
Tako je, kaže, postao socijalni slučaj u državi u kojoj ima porodicu i dvoje djece.
”Teško je bilo objasniti supruzi i djeci situaciju. Majka mi je govorila: “Nemoj reći neistinu, pa i da u zatvor zaglaviš.” Odrastao sam u skromnoj porodici koja je znala za poštenje i moral, i nisam mogao preći preko toga”, iskren je Suad.
Uz brojne druge prepreke i borbe, jednog dana, prolazio je kraj jedne firme na koju godinama nije obraćao pažnju.
”Kao da me neko zaustavio i rekao: “Pitaj tu za posao.” Stao sam, prišao firmi i pitao jednog čovjeka mogu li raditi pripravnički. Kaže mi: “Nama treba konstruktor, tražimo ga.” Ušao sam u firmu, vidio kancelariju od 40 kvadrata i po prvi put se susreo s konstrukcijom vatrogasnih vozila. Nakon par sati razgovora, rekli su mi da odmah ispunim papir i dobijem pripravnički posao”, kaže.
Tako je radio pripravnički šest mjeseci.
”Jednom prilikom su konstruktori raspravljali o jednom problemu i pitali su mene za mišljenje. Rekao sam im da griješe i objasnio im gdje su pogriješili u proračunu. To ih je iznenadilo, pa su rekli direktoru: “Ovaj čovjek je jako interesantan za nas.” Direktor mi je tada rekao: “Ako završiš školu, možeš ostati raditi.” Kad se vratio iz Kine, razgovarao je sa mnom i ponudio mi platu od 47.000 eura bruto, auto od firme i mnoge druge benefite”, dodaje.
Počeo je raditi kao konstruktor i učio od ljudi s kojima je radio. Najviše je, kako kaže, naučio od običnih radnika koji su bili vrhunski majstori i inovatori, ali nisu imali priliku da njihove ideje budu saslušane. Primjenjivao je njihove savjete i postao nezamjenjiv u poslu.
Godine 2016. firma je imala kašnjenje u isporuci 40 vozila, pa je predložio da dovedu radnike iz Bosne i Hercegovine. Osnovao bi firmu u Njemačkoj i doveo ljude da rade. Direktor mu je rekao može, a on je u BiH pronašao 20 radnika koje je odveo tamo. Sve je izgledalo kao odlično odrađen posao, dok Suad sasvim slučajno nije razgovarao sa majkom jednog od budućih radnika.
”Jedne večeri bio sam u posjeti jednoj porodici u Kalesiji. Majka me upitala: “Ako moj sin ode raditi, hoće li i snaha i unuče s njim?” Rekao sam: “Vjerovatno hoće.” Žena je počela plakati. Tada sam shvatio da ono što smo u ratu branili, sada gubimo iz socijalnih razloga. Vratio sam se i rekao direktoru: “Ja ne mogu raditi na ovom projektu.” Pitao me zašto. Ispričao sam mu priču, ali on to nije mogao shvatiti. Bio je ljut na mene, deset dana nismo komunicirali.
Na kraju me pitao: “Šta predlažeš?” Rekao sam: “Hoću kući.” Pitao je: “Šta hoćeš?” Rekao sam: “Sve me nekako vuče nazad.” Došao sam do određenog nivoa u Njemačkoj, ali razmišljao sam: “Šta mogu raditi za Bosnu i Hercegovinu? Kako mogu pomoći svom narodu?” Tako sam donio odluku da se vratim kući. Nisam znao kakva je Bosna i Hercegovina jer sam otišao kao dijete. Ali sam se preko noći odlučio vratiti”, ispričao je.
Prvobitno je radio u partnerstvu iz kojeg je izašao zato što nije želio zloupotrebljavati radnike i davati im minimalne plate, na čemu su insistirali suvlasnici.
”Ja nisam došao da iskorištavam radnika ovdje, nisam došao da se bogatim ovdje. Ja sam došao da prinesem razvoju Bosne i Hercegovine”, kaže.
Nakon tog negativnog iskustva, odlučio je pokrenuti vlastiti biznis, a 2019. je osnovao svoju firmu.
”Krenulo nam je dobro, ali onda je došla pandemija koronavirusa. Iako smo ostali tri mjeseca bez posla, našli smo način da preživimo. Počeli smo konstruisati vatrogasna vozila i raditi za Abu Dhabi. Danas imamo 15 naših vatrogasnih vozila u Bosni i Hercegovini i potpisane ugovore za još deset vozila. Prošle godine isporučili smo prvo vatrogasno vozilo van granica BiH, u Crnu Goru. Ove godine dogovorili smo prvo vozilo za Sloveniju i ulazak na tržište EU”, govori.
Suad danas u firmi u Živinicama zajedno sa svojim timom proizvodi vatrogasna vozila koja su pronašla svoje mjesto na tržištu, ne samo u BiH, nego i šire.
”Možda sada živim najljepše dane svog života u Bosni i Hercegovini. Vjerujem u budućnost ove zemlje i želim svojim primjerom pokazati da se može uspjeti. Nisam u politici, ali radim na drugačiji način – kroz posao. Filozofija mog poslovanja je da pomažem i radim s lokalnim firmama umjesto da konkuriram njima”, Suadove su riječi.
Suad vidi svijetlu budućnost za Bosnu i Hercegovinu jer, kako kaže, ova zemlja ima potencijal, a on želi i jeste biti dio pozitivne promjene i narativa da se ovdje ipak može uspjeti.
