Danas je doista prava rijetkost naići na roman koji u sebe uključuje historijske elemente, ljude i događaje, na način da su oni vjerodostojno prikazani, posebno ako se radi o romanima koji za temu imaju ne događaje iz bliže prošlosti, nego događaje
od prije nekoliko stoljeća. Fajko Kadrić je u književnom stvaralaštvu tematski inovativan, nakon dvije knjige priča Ko još pjeva dok umire i Ordijski mujezin, te romana Protokol posrnulih, ovaj autor se na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni pojavljuje sa umnogome drugačijom tematikom.
Naime, on romanom Udovičke zemlje rekonstruira jedan historijski period, riječ je o srednjovjekovnoj bosanskoj državi i njenim posljednjim kraljevima. Roman jeste u svojoj osnovnoj
koncepciji o prošlosti, ali on nije samo to, posrijedi je više koncepcija prošlosti u savremenosti, tu su i realističke i imaginarne slike, koje se nadopunjuju i smjenjuju. U tom kontekstu možemo govoriti da ovaj roman ima elemente i historijskog, ali i elemente postmodernističkog (intertekstualnost), te je on i aktuelan i moderan.
Na historijskoj razini tema srednjovjekovne bosanske države svakako da jeste umnogome istražena, i ona u tom smislu nije mnogo inovativna, ali je inovativna kao tema u književnim djelima, jer ona u bosanskohercegovačkoj književnosti još
nije (ili nije dovoljno) literarizirana. Kadrić ovim romanom oživljava prošlost, oživljava jedan „nestali“ prostor, oživljava kraljeve, kraljice, vitezove, vidare, uhode, prevaranate i lutalice, te čitatelja uvodi u magični svijet srednjovjekovlja, prikazuje
stanje u zemlji, prikazuje predjele kroz koje „jurišaju“ posljednji junaci, prikazuje historijske događaje, ali u centru njegovog zanimanja su ljudi, obični ljudi koji žive u zemlji Bosni.
Fajko Kadrić je postupkom kombiniranja imaginacije i dokumenata oživio jedan autentični svijet kakav je nekada postojao, a za današnjeg čitatelja to je povratak u prošlost na način da po njoj korača i susreće sve te zanimljive (stvarne ili
nestvarne) likove. U romanu se, najpreciznije kazano, prepliću historija i život. S jedne strane, jeste sudbinski usud i zemlje i naroda, kao što je posrijedi prikaz i drušvenog trenutka,
odnosno situacije kojoj „svjedočimo“, a to su prilike koje vladaju neposredno prije okončanja jednog značajnog historijskog perioda, perioda vladavine posljednjih bosanskih kraljeva.
Dok je, s druge strane, do detalja prikazan i život običnog čovjeka, tzv. malog, marginalnog čovjeka koji ne učestvije u historijskim promjenama, ali koji najviše trpi posljedice tih promjena. Priča, odnosno njena okosnica funkcionira u skladu sa povijesnim silnicama koje raspoređuju građu. Roman donosi izuzetno zanimljivu i uzbudljivu radnju, sa bezbroj provokativnih i pomirljivih lirskih produbljenih pitanja o ljudima, stvarnosti, strahu, borbi, bolu, ali i ljubavi kao pokretaču života.
Posebno je zanimljivo na koji način autor gradi priču, kroz spoj postmoderne i novog historicizma, što umnogome utiče na koncepciju samog romana. Prije svega treba naglasiti da ovo nije u klasičnom smislu historijski roman, ovo je više roman o historiji jedne zemlje, u kojem je akcenat na određenom historijskom periodu. Ovo je priča o Radivoju Oprašiću, ratniku koji će „porodično ime i slavu prenijeti na sljedeću generaciju“. Pojedine slike prošlosti interpretiraju se kao svojevrsna restitucija i historije i tradicije, i veoma često se brišu ili barem pomjeraju granice između fikcije i fakcije.
Dok isto tako imamo opise, slike, događaje koji su umnogome aluzija, koji oslikavaju i sadašnjicu, te se ne možemo oteti utisku da je sve kao što je bilo u srednjovjekovnoj Bosni, niti postoji nada da će se promijeniti, kada je u pitanju geografski položaj zemlje i najezda raznih osvajača, i kao da su neki pasusi, mada ih autor ne naglašava, aluzija na našu svakodnevicu. Nemirna su vremena. Bosanskim drumovima samo još uhode i razbojnici hode lahko i mehko, ali ni oni sasvim bez straha. Svi ostali se kroz hladne mrakove njenih šuma i klanaca provlače, susprežući bat koraka i kroz zube, ispod glasa, cijedeći
kletve (…)
Ovdje su zime duge i hladne, proljeća mrtva i gladna, a tuđe vojske su kao kuge i u pravilu uvijek odaberu najrodnije godine.
(KADRIĆ: 5, 136)
Svjesni smo činjenice, kao što je toga svjestan i autor, da smo obilježeni tvorevinama prošlosti i djelima prošlih generacija. Tri su ključne stvari kada se želi pisati historijski, ili roman u čijem je fokusu historija, a to je: odnos prema historijskoj građi, modeliranje likova i pripovjedni čin.
S jedne strane, i prizori i ljudi su slikovito prikazani, biranim riječima, kojima se, također vraća na arhaični jezik srednjovjekovlja, posrijedi je i metaforičnost iskaza, a veoma često posrijedi su i lirski izrazi. S druge strane, Kadrić gradi uistinu jednu mozaičku naraciju koju kao da slaže od početka do kraja romana, ograđena i vođena historijskim naznakama, i
u tome uspijeva, jer čitatelj ima osjećaj da priču priča neko ko dolazi upravo iz tog perioda, vjerodostojno prenoseći sve što se događa, od načina na koji se isuče mač do običnog govora o vremenskim prilikama, sve je do detalja razrađeno, opisano i
takvo dopire do čitatelja.
On u strukturu naracije upliće pored historije i legende, čak
negdje i neke mitske elemente (samo kroz naznake), tako da možemo konstatirati da je ovaj roman izgrađen od nekoliko posebnih storija i lirskih digresija. Ovdje nije posrijedi prikaz monumentalističkog koncepta povijesti, Kadrić tome ne teži, nema nacionalnih junaka, uzoritih mudrih muškaraca, kraljeva i
kraljica (na način da su oni nosioci radnje i da se autor isključivo na njih fokusira), roman sa elementima historijskog kakav piše Kadrić otvara jednu novu dimenziju u prvi plan stavlja kako zemlju u kojoj i danas živimo, tako i tzv. slabe likove, žrtve i objekte povijesti. Ali, ako se ponekad pojave i protagonisti koji su nosioci monumentalističkog koncepta povijesti oni su prikazani (ili ih nastoji prikazati) u svakidašnjem ljudskom obličju, s vrlinama i manama ljudi poput nas, daleko od idealizacije.
Kadrić ne zaobilazi velike historijske ličnosti, on ih spominje, jer nije moguće govoriti o periodu o kojem govori, a ne spomenuti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, ali on akcenat ne zadržava na njemu niti radnju gradi oko njegovog života, skoro da ga samo uzgred i pominje, on zapravo
ovim romanom sa velikih historijskih tema (i ljudi) prelazi na male životne priče. Tako da imamo priliku pratiti npr. život mlinara Tihorada koji je možda i najbolji primjer kako historijski događaj osvaja privatnu sferu ljudskih života i zarobljava pojedinačne egzistencije. Tu je i Tihava, mlinareva kćerka koja će postati velika ljubav Radivoja Oprašića, pa ćemo u vrtlogu historije pratiti i bajkovitu ljubavnu priču, pa i na taj način uzeti „predah“ od historijskih tema.
Fajko Kadrić ovdje je i strastveni erudita, on i istražuje, jer da bi ovakav roman, odnosno roman fokusiran na određeni historijski period, bio napisan mora se proći veliki istraživački proces, drugačije ne bi bilo moguće govoriti i pisati o ljudima iz tog perioda. Jasno nam je da se pisac ne mora izravno suočiti/susresti sa nečim da bi o tome pisao, on je veoma dobro upućen u historijske prilike tog vremena, u dokumente, u historijsku građu, literaturu, i suvereno vlada radnjom, što nam je jasno iz skoro svake stranice teksta.
On u roman i upisuje i dopisuje, prikazuje i stvarnost i maštu, i sve ono što je bilo i sve što je moglo biti. Sve je to napisano sa
individualno prepoznatljivim otiskom, jer Kadrić ispisuje nesvakidašnje, slikovite književne stranice prepune iznenađenja, a veoma često prepušta čitatelja da i sam uživa istražujući, da kada ostavi knjigu zapita se jesu li doista svi ovi ljudi postojali?
Kao npr. Hamza-baba Orlović, o njemu znamo da je doista postojao, ali podaci o njemu su prilično oskudni, ili o Grkinji Jerini, nazvanoj prokleta Jerina. Kadrić tim historijskim ličnostima daje život, on ih vraća na historijsku scenu, uslovno kazano, on ocrtava i (kao da svojim tekstom) ispunjava praznine nastale vremenom oko njihovih života.
Njegovi likovi, u ovom slučaju stvarne ličnosti postali su književni
likovi prikazani do detalja sa svim psihičkim i fzičkim karakteristikama. Čitatelj je tako zainteresiran i nestrpljiv da sazna šta će se dogoditi sa „posljednjim“ bosanskim vitezom kao i sa zemljom po kojoj on hodi i u koju je smještena radnja romana.
Fajko Kadrić se romanom Udovičke zemlje potvrđuje kao dobar pripovjedač i dobar poznavalac „prilika“ u srednjovjekovnoj Bosni, poznavalac historijskog konteksta iz kojeg „priču“ i prilagođava sebi, onda i nama.
Na taj način oblikuje tekst, oblikuje radnju romana prožetu historijskim, ali preplićući stari i novi, realni, moderni i postmoderni nivo gradnje romana.
