Mjesto Šib u Križevićima kod Zvornika ima dugu tradiciju uzgoja i sušenja šljive. Ove sezone mještani ovog naselja prvi put koriste sušaru koju je ozidao i svojim rukama izgradio Ahmet Karić, penzioner koji se vratio u svoje rodno mjesto nakon što je radni vijek proveo u Njemačkoj. Ahmet nam o svojoj odluci da ponovo izgradi sušaru kaže:
Kada sam bio dijete i omladinac uživao sam u tim jesenjim danima kada bi počinjala sezona sušenja šljive. Tada u ovom mom mjestu nije bilo puno kuća, ali je svaka imala po jednu sušaru. Pored sušenja šljive i praćenja procesa, porodice su tada se okupljale oko te male građevine i uživale u plodovima svog rada iz proljetnog i ljetnog perioda.
Žar se koristio za pečenje pecara ili pečenjaka, pekao se i pekmez, bestilj i to je ono u čemu se istinski uživalo jer su to bile tada prave đakonije.
Sada kada sam u penziji i ponovo imam vremena odlučio sam da napravim sušaru za sebe, komšije i prijatelje, kako bi iskoristili sav naš urod na ovoj divnoj zemlji, ali i da bi uživali u druženju. Gledao sam kako izgledaju sušare, obišao sam više lokacija, skicirao to sve i onda to uradio na moje lično zadovoljstvo i cijelog sela u dosta kratkom roku.
Ovo je premijerna sezona, i sušara je više nego opravdala očekivanja, skoro smo dostigli cifru od tone svježe šljive koja je na tradicionalni način osušena i sačuvana, kaže uvijek dobro raspoloženi Ahmet Karić.
Jedan od komšija koji je podržao Ahmeta u ostvarivanju njegove ideje je i Pašan Miralemović, nekadašnji vozač kamiona u penziji, a koji danas suši već treću turu šljiva ove sezone. Pašan o procesu sušenja šljive kaže:
Ovo je sušara koju koristi cijelo selo i veliki sevap je Ahmet zaradio izgradivši nam ovu malu tvornicu za preradu voća. Nekad smo u selu imali i profesionalnu sušaru, koju je moj otac održavao i proizvodio tone i tone suhe šljive po sezoni, ali tada je bilo i daleko više svijeta u ovom selu, pa se moglo stići.
Ovo sada sa “Ahmetovom sušarom” i još nekoliko koje imamo u selu je sasvim dovoljan kapacitet da stignemo urod šljive iskoristiti na najbolji način. Suha šljiva je zahvalna namirnica koju možemo jesti tokom cijele godine, a ujedno je i lijek. Viškovi suhe šljive plasiraju se na tržište koje vapi za ovom šljivom iz tradicionalnih sušara jer u njima suha šljiva nekako ljepše miriše, a ukus je intenzivniji i bolji. Kada se sve sabere, najveća finansijska dobit je kada se šljiva osuši, a uz to i sevap je veći jer su količine alkohola samim tim manje, priča Miralemović kroz smijeh, i nastavlja:
Rijetko je iko od mještana u svojim voćnjacima zasadio sve šljive iste sorte i vrste, uglavnom se u svakom šljivaku mogu pronaći različite sorte od domaće požegače, preko čačanke do stenlejke, a to su sorte koje ne dozrijevaju u isto vrijeme, pa tako, kako koja sorta prispjeva mi ih kupimo i sušimo. Ako pitate koja je najbolja za sušenje, odgovor je jedan, najbolja je dobro dozrela svježa šljiva, a sve što kod nas rodi je ukusno i slatko, takva nam je zemlja ova podrinjska.
Dok je svježa šljiva pripremljena da se ubaci u sušaru, supruge Ahmeta i Pašana pripremaju pekmez od jabuka, na drugom dijelu parcela, za ručak se okreću paprike u žaru, a tu je i sač, kako bi se zadovoljile energetske potreze za radom u glasu pojašnjavaju Ahmet i Pašan.
Djeca obojice pomažu pripremi šljive i rade nešto teže poslove. Prema riječima ove dvojice penzionera sušara je obogatila i društveni život u selu. Kada krene sezona, onda se ovdje okupljamo sedmicama dok se to sve uspije osušiti, družimo se kahvenišemo, uživamo u pecarima, paprikama, ali i mesu.
Ove sezone probno ćemo pokušari osušiti jednu turu smokvi, nismo sigurni kako će to izgledati, ali moramo probati. Kruške su takođe odlične i viće koja tura do kraja sezone. Preporučujemo svima u okolnim selima da sljede naš primjer i uživaj u posljednjim danima ljeta i prvim jesenjim danima kao mi što to činimo ovih dana.
Suhu šljivu konzumiraju cijele godine, a viškove mlađi ukućani lahko plasiraju na tržište i zarade se fine pare, govore Ahmet i Pašan za kraj razgovora.
