Tridesetšesta priča
Psi – lutalice su veliki gradski problem. O tome sam slušao na malom milionu sjednica. I pored preduzimanih
mjera, preventivnog karaktera, „ničiji“ psi su bili i ostali hronična bolest čaršije. Nenaručeni, volonterski čuvari
smetljišta, pijace, bolnice, autobuske stanice i drugih punktova – čak su pokazivali tendenciju priraštaja.
Često se na pomenutim sjednicama govorilo i o teškoćama oko angažovanja profesionalnih čistača pasa s ulica, poznatih kao šintera. To je postalo jedno od rjeđih, ali zato skupljih zanimanja. U Zvorniku takvih zanatlija nema. Imamo svega i svačega, ali njih nemamo. Naravno, neumjesno bi bilo povesti se za trenutnom potrebom, pa uvesti u škole šinterski smjer. Imamo već gorka iskustva sa tim novim strukama. Jer, ubrzo bi nestalo repromaterijala, tj. pasa, pa bi, po tom osnovu, stekli kadrovski višak i sve one neugodnosti oko prekvalifikacije.
A opet, nabaviti šintera nije nimalo lako. Neprikosnoveni zakon tržišta! Što si traženiji to si skuplji. Isto k’o u fudbalu ili na estradi. I zbilja, čulo se jednom prilikom da su sarajevski šinteri za dolazak u Zvornik tražili dvadeset do trideset miliona. Dakle, ko vrhunski estradni umjetnici ranga Muslimovića, Šemse ili Rokvića. I to samo za dolazak. Baška premije po svakom „regulisanom“ primjerku. Primamljivo nema šta!
Zainteresovala me sva ta priča o lovcima na pse, o njihovoj važnosti i popularnosti pa sam ih, sa grupom radoznalaca, posjetio prije dva mjeseca na radnom mjestu. Iz prve smo bili razočarani. Očekivali smo nekakav
specijalno opremljeni odred sa posebnim kostimima i sredstvima za rad. Ali vraga! Bile su to dvije, tri spodobe sa nekim primitivnim žičanim hvataljkama. Nešto skroz kontra od zamišljenih vitezova, neustrašivih jurišnika.
Dugo su se natezali sa jednim dobro raspoloženim primjerkom koji se sve vrijeme zabavljao, skrivajući se vješto iza grupe kontejnera. Prisutni svijet se krivio od smijeha frenetično navijajući za istog, kao za nekog toreadora, a protiv njegovih napadača. Svejedno što je ova aktivnost finansirana i iz njihovih džepova. Oni koji su dogledali ovu tragikomičnu predstavu do kraja pričali su da je taj pas, kad mu je igra dosadila, odmaglio u šumu, iznad opštine. Šinteri, ipak, toga prijepodneva nisu ostali praznih šaka. Uspjeli su pred zavidnim brojem gledalaca da srede nekoliko životinja. Doduše, olinjalih i izmučenih potucala, malte ne dobrovoljaca.
Ali ne prave probleme samo psi lutalice, već i njegovani mjezimci – pseća aristokratija. O tome svjedoči jedan frišak događaj: u saobraćajnoj nesreći negdje ispred zgrade SDK, tamo gdje je uvijek frka, autobus je udario psa. Onome koji vam ovo priča nisu poznate sve okolnosti niti posljedice tog događaja. Da li je pas podlegao ranama ili je samo povrijeđen.
Uostalom, u prepričavanjima je to ostalo zasjenjeno drugim detaljima. Na primjer time da su vlasnici dotičnog nesrećnika – troje, četvoro ili petoro njih – načinili juriš na autobusku stanicu, tačnije vozača onog autobusa. Međutim, u to se umiješalo nekoliko predstavnika putnički nestrpljive narodne mase sa perona šest i izvršilo odlučan kontranapad na rečenu grupu vlasnika. Možda zbog popularnosti vozača a možda zbog neugodne pomisli na duže čekanje. Tek, bilo je pristojne makljaže.
Pas, koji je svojom zlom sudbinom na trenutak prekinuo zvorničko julsko ubijanje od dosade, vjerovatno je bio iz neke visoke pseće kaste („nedodirljivih“). Nije lako izgubiti takvog psa. Međutim, apsurdno bi bilo i pomisliti da ga je vozač autobusom namjerno tražio. Autobus- to su milijarde, dakle nešto što za igru nije. A o ljudskim životima da i ne govorimo. Kako god okreneš, psi škode ovom gradu. I lutalice i aristokrati.
(Zvornicki.ba)
