Nakon što smo na Bilinom Polju natrpali gol Estonije i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji otvorili pobjedom rezultatom 5:0, Lulić je hladno izjavio da “igra može biti puno bolja” te da bismo “protiv malo jače ekipe imali dosta problema”.
U narednom kolu pregazila nas je Belgija u Briselu (4:0).
Potom smo dočekali Kipar koji smo u finišu utakmice uspjeli savladati rezultatom 2:0, a opet je nezadovoljan igrom bio Lulić.
“Nismo mi nešto puno bolje igrali nego u Belgiji. Protivnik je bio slabiji i to je pomoglo. Može to još puno bolje biti. Ja nisam zadovoljan. Ne znam kako se drugi osjećaju. Ja sam uvijek malo samokritičan i uvijek kažem da može biti bolje”, jasno je poručio.
Ako biste Lulića upitali i za onaj gol koji ga je u nebeskoplavom dijelu Rima odveo u legendu – a nije lako tamo otići u legendu – on će kazati “da je ionako neko morao dati gol, da se on tu ne treba posebno isticati”. Govorimo o golu za pobjedu protiv Rome, najljućeg rivala, u finalu Kupa Italije 2013. godine kada je Lazio slavio rezultatom 1:0; bio je to šesti trofej za Lazio u Kupu Italije i prvi nakon 2009. godine.
Nije, dakle, Lulić igrač koji se voli isticati niti onaj koji se voli sakriti iza dobrog rezultata, iza tri boda. U javnim nastupima je zbog iskrenosti često direktan, što ga je u određenoj mjeri znalo koštati kao onda kada je izrevoltiran zbog poraza od Rome za Antonija Rudigera kazao “da je prodavao čarape i kaiševe u Stuttgartu”. Potom je na pitanje da li je rasistički uvrijedio tadašnjeg Rominog štopera odgovorio: “Ne. I bijelci prodaju čarape”.
U javnosti je optužen za rasizam, a italijanski mediji su ga “stavili na zub”. Na kraju je zbog nesportskog ponašanja kažnjen s jednom utakmicom neigranja i s 10 hiljada eura.
Naravno, Lulić se kasnije javno izvinio, ali sve izjave i u reprezentaciji i u Laziju opisuju njegov karakter; sebe ne želi stavljati u prvi plan, a kada govori, kazat će ono što zaista misli ili će izbjeći temu.
Upravo takva osobina dovela ga je i do odluke da malo prije 32. rođendana odluči reći “zbogom” reprezentaciji Bosne i Hercegovine u kojoj je skupio 57 nastupa i postigao četiri gola.
Lulić je rekao zbogom, jer smatra da “neki novi klinci” zaslužuju mjesto u ekipi, vjeruje da, iako se mnogi neće složiti s tim, on više nije toliko potreban reprezentaciji. Kada se osobi poput Lulića takvi osjećaji krenu “motati” po glavi, onda je obično rastanak konačna odluka. Takvi ne mogu sebi dozvoliti onaj osjećaj koji kaže da koristite ono što je neko drugi možda više zaslužio. Čak i ako nema potrebe za takvim preispitivanjima, onog momenta kada ona dođu, karakter kakav Lulić ima, obično se skloni.
“Ova moja odluka je donesena isključivo jer sam osjetio da je vrijeme za nove snage i novu krv”, tako je i poručio prilikom saopćenja da se oprašta.
Lulić spada među rijetke nogometaše, pa i sportiste, koji imaju puno pravo da stalno izlaze u javnost i iznose svoje stavove, ali on to radi samo zato što mora. I samo kada mora. Intervjue rijetko daje, a prije izjava, koje su u određenim situacijama poput ranije navedenih plijenile veliku pažnju, nekada ima naviku novinare šaljivo napomenuti da mu ne postavljaju puno pitanja.
Stoga je interesatno kako je osoba koja ne voli svjetlo javnosti uspjela zaslužiti takve počasti da joj se dodijeli uloga kapitena kluba kakav je Lazio. Možda je upravo takav specifičan karaker; onaj koji ne voli mnogo govoriti, ali koji skoro uvijek kaže ono što misli; onaj karakter koji ne bježi od samokritike i nakon pobjede od 5:0 doprinio da Lulić bude lider Nebeskoplavih. A ustvari, tako stvari i trebaju funkcionisati – djela, a ne riječi.
Spada u poprilično rijetku grupu igrača čiji smo dolazak željno iščekivali, jer smo dugo tražili igrača koji može pokriti poziciju lijevog beka koja je bila deficitarna, koju je popunjavao i na kojoj se žrvtovao Sejad Salihović, tada vrlo cijenjeni centralni vezni Hoffenheima.
Iako je Lulić “eksplodirao” na lijevom krilu, posebno u onom meču play offa za plasman u Ligu prvaka 2010. godine kada je igrajući za Young Boys pružio sjajnu predstavu protiv Tottenhama kojem je zabio gol u četvrtoj minuti, kada je na kraju bilo 3:2 za švicarski tim. Iako je u uzrvatu Tottenham bio ubjedljiv (4:0) čime je izborio Ligu prvaka, ta Lulićeva predstava protiv Pijetlova razveselila je navijače BiH koji su čekali početak kvalifikacija za Euro 2012.; bio je to prvi kvalifikacioni ciklus za Safeta Sušića na klupi Zmajeva.
Bez obzira što Sušićev poziv nije značio da će Lulić debitovati, već da će se nakon dvije godine ponovo vratiti u reprezentaciju, jer debitovao je u junu 2008. godine u pobjedi protiv Azerbejdžana u prijateljskom meču, taj njegov povratak zapravio bio je kao i debi. U te dvije godine izrastao je u mnogo boljeg nogometaša, onog koji će već 2011. godine preći u Lazio.
Prema očekivanjima, Lulića smo najviše gledali na poziciji lijevog beka dok se tamo nije vrlo kratko pojavio Saša Papac – taj tandem čuvao je našu lijevu stranu u onoj fantastičnoj predstavi Zmajeva protiv Francuza u Parizu (1:1). Kasnije je Salihović u nekoliko navrata dolazio na mjesto beka, a Lulić odlazio na lijevo krilo gdje će u potpunosti ostati nakon dolaska Seada Kolašinca.
Njegove predstave u reprezentaciji BiH rijetko su koga ostavljale bez daha, Lulić je rijetko bio čovjek odluke, pa i čovjek koji igra bitnu ulogu u finalnim akcijama koje završavaju slavljem. Čak i onda kada je s lijevog beka otišao na lijevo krilo. No, on i nije igrač koji je do junaka Lazija došao tim putem. On je igrač čiji se rad obično i ne primijeti s tribina, ali iz pravougaonika nacrtanog pored aut-linije, a kojim hodi šef stručnog štaba, Lulićev trud itekako se vidi i igra bitnu ulogu. Dakle, trka, borba, znoj.
U reprezentaciji je određenim dijelom imao tu nesreću da je u mnogo navrata igrao onu poziciju koju u klubu ne igra; dok je u Young Boysima igrao odličnu sezonu na lijevom krilu, u reprezentaciji je boravio na mjestu lijevog beka; po dolasku u Lazio veliki broj utakmica odigrao je na lijevom beku i na mjestu centralnog veznog baš onda kada je u reprezentaciji igrao na lijevom krilu.
Njegov oproštaj, zajedno s nedavnim oproštajima Vedada Ibiševića i Mensura Mujdže, još je jedan krupan korak ka smjeni najbolje generacije koju smo imali, generacije s kojom je Lulić dva puta igrao baraž za evropska prvenstva i jednom izborio plasman na Svjetsko prvenstvo, ono u Brazilu 2014. godine kada su na Marakani ispunjavani snovi.
Lulić se oprostio kako bi otvorio mjesto nekom drugom igraču da ispunjava snove onih koji vole ovu zemlju, a ostaje nada da će neko drugi znati ispuniti tako velik zadatak.
