Decenijama nakon masovnog bijega Srba iz Hrvatske usljed vojne operacije Hrvatske vojske „Oluja“ u avgustu 1995., dio njih se vratilo u prijeratne domove, obnavljajući život u danas nedovoljno naseljenom dijelu zemlje.
Miroslav Krstinić iz Dvora, malog mjesta na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u avgustu 1995. godine imao je samo 15 godina kada je sjeo za volan traktora i sa još 16 ljudi koji su bili iza njega krenuo put Srbije.
„Krenuo sam prema Srbiji, bez stajanja; nisi mogao dotaći mjenjač koliko je bilo vruće. Krenuli smo u 18.00 sati u nedjelju i u utorak navečer stigli u Brčko (u BiH)”, prisjeća se on.
Miroslav i brojni drugi hrvatski Srbi bili su ljudske žrtve operacije „Oluja“, koja je počela 4. avgusta 1995. godine.
Ovom operacijom vraćeno je više od 18 odsto teritorije Hrvatske koju su srpski pobunjenici, koji su imali podršku vlade Slobodana Miloševića u Beogradu, držali od 1991. godine.
No, dok Hrvatska 5. avgust slavi kao državni praznik, odnosno kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, za neke je to dan kada su napustili svoje domove.
Više od 200.000 Srba iz Hrvatske pobjeglo je tada iz samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK). Mnogi se nisu vratili, a oni koji jesu naišli su na probleme.
Masovno paljenje domova u RSK, koje je uslijedilo nakon „Oluje”, onima koji su otišli poslata je poruka: ne vraćajte se.
U danima nakon „Oluje” ubijeno je nekoliko stotina civila srpske nacionalnosti. Neki od tih ratnih zločina nikada nisu procesuirani.
Ovaj dio Hrvatske je i danas depopulariziran. Na području Like, Banije, Korduna i Dalmatinske zagore, gdje se odvijala operacija „Oluja“, 1991. godine živjelo je 232.366 Srba za razliku od 2001. kada je njihov broj iznosio 46.951.
Hrvatska se u međuvremenu pridružila EU i šengenskom bezviznom prostoru unutar EU, pa mnogi hrvatski Srbi koji imaju hrvatsko državljanstvo se nisu vratili kući već su migrirali u bogatije zemlje EU.
No neki su se ipak vratili u Hrvatsku i, uprkos malim šansama, uspjeli.
Takav primjer je Duško Žarković (38), mašinski inženjer iz Gline koji je sa porodicom pobegao u avgustu 1995. godine, kada je imao samo devet godina.
„Kao dijete sjećam se nekih detalja, ali nisam bio svjestan šta znači napustiti kuću. U tom momentu nije bilo tako loše. Mislio sam da ćemo se vratiti sutradan“, prisjeća se Duško.
„Nakon nekoliko mjeseci počeo sam da razmišljam o domu, da sanjam o njemu… tek kasnije sam shvatio šta se dogodilo“, dodaje on.
Duško danas radi u Glini. Ima dobru poziciju u njemačkoj kompaniji koja proizvodi autodijelove i koja 80 odsto svojih proizvoda prodaje njemačkom Daimleru.
Godine u egzilu proveo je u Rumi, gradu na sjeveru Srbije, ali čim se ukazala mogućnost, čitava se njegova porodica vratila u svoj prijeratni dom.
„Majka je bila građevinski tehničar, a otac je radio u robnoj kući u Sisku, pa su putovali (iz Dvora) na posao. Jednog dana 1991. više nisu mogli stići do Siska, linije (fronta) su bile povučene pa tako su ostali ovdje”, priča Duško.
Na te četiri godine, od 1991. do 1995., gleda kao na tragični period. Malo ko danas ima iluziju da je život u RSK bio bolji samo zato što je bio pod srpskom kontrolom.
Neki se uopšte i ne sjećaju tih dana. Rajko Obradović, koji će ove godine napuniti 30 godina, rođen je neposredno prije „Oluje“. U avgustu 1995. godine imao je samo deset mjeseci i zato se ne sjeća tog perioda.
„Moja porodica je u početku živjela teško, morali su da zarađuju za život, a mene je čuvao ko je stigao. Moja sestra nije ni bila rođena, tako da nije bilo lako“, kaže Rajko, koji danas živi u Rudopolju Bruvanjskom, selu kod Gračaca, u Ličkoj regiji.
On je sa porodicom otišao u Beograd, a u Liku se prvi put vratio u vrijeme kada je išao u osnovnu školu.
„Baka i djed su se vratili 2000. , a mi smo prvi put došli 2001. godine. Nakon toga sam dolazio svaki raspust, a u srednjoj školi sam gledao da dođem u svakoj prilici“, priča on.
Rajko je u Beogradu studirao pravo. No nakon diplomiranja donio je životnu odluku da se vrati u Liku i počne se baviti poljoprivredom. Bez obzira na sve racionalne razloge, srce ga je vuklo tamo odakle je došao. Nije gradio karijeru pravnika, već se posvetio uzgoju krava.
Miroslav, Rajko i Duško su izbjeglice koji su se vratili i uspjeli u životu, bilo kao poljoprivrednici ili inženjeri. Postali su primjer drugima da se, koliko god okolnosti bile nepovoljne, život može vratiti, čak i na područjima opustošena ratom.
„Vratio sam se odmah nakon maturiranja“
Miroslav Krstinić iz Dvora danas obrađuje više od 100 hektara zemlje. Foto: BIRN/Vuk Tešija
Miroslav, koji je kao tinejdžer dva dana vozio traktor u koloni izbjeglica, kaže da je njegova porodica od prvog dana željela da se vrati.
„Nismo ni ostali u Beogradu, odmah smo otišli u Baranju jer je to bio najbrži način da dobijemo hrvatske dokumente. I otac i majka su se vratili prvim konvojem”, prisjeća se on.
„Moja porodica se vratila 1997. godine, a ja 1998., odmah nakon maturiranja; posljednjeg dana škole vratio sam se kući”, navodi on.
Baranja, najistočniji dio Hrvatske, nekoliko godina nakon „Oluje“ mirno je reintegrirana u hrvatski pravni poredak.
„Vratili smo se s tim traktorom i radili s njim do 2008. godine, kada sam kupio novi. Ali ovaj Zetor (marka traktora) će ostati kao suvenir kod kuće”, kaže Miroslav, kojem je taj traktor bio sredstvo kojim je započeo svoju uspješnu farmu.
Danas obrađuje više od 100 hektara zemlje i posjeduje mehanizaciju vrijednu oko milion eura. Po standardima Dvora, on je uspješan. Njegove reči se shvataju ozbiljno.
„Počeli smo 1998. godine s jednom kravom i malo po malo kupovali jednu po jednu”, objašnjava on. „Do 2004. imali smo deset. Danas imam 50 krava i 20 konja”, ističe on.
U međuvremenu je kupio kuću u centru Dvora i počeo se baviti turizmom i iznajmljivanjem stanova. Traži i druge, profitabilnije djelatnosti, ali kaže da mu je poljoprivreda sve dala i da nikada neće odustati od nje.
Miroslav naglašava da već dugo nema međunacionalnih problema u Dvoru. „Godinama ovdje nije bilo tenzija. Svi ljudi ovdje imaju isti problem; Dvor, za mene kao i za sve ostale, umire”, napominje on.
Stara predratna industrija u gradu je propala, a stanovništvo se smanjilo. Između dva popisa, 2011. i 2021. godine, Dvor je sa 5.570 spao na 2.996 stanovnika, odnosno za samo deset godina izgubio je 45 odsto stanovništva.
Rajko kaže da je depopulacija veliki problem i u Lici. „Ja sam jedina mlada osoba ovdje u selu. Ovo selo je nekada imalo 24 domaćinstva, danas ih je pet, a prosečna starost je preko 70 godina, što je prilično depresivno”, naglašava on.
Ipak, dodaje da mu je društveni život u malom Gračacu draži od onoga što se nudi u milionskom Beogradu.
I svoju budućnost vidi u Lici; njegov dugoročni plan je da poveća proizvodnju i svoje stočno meso brendira kao ekološki proizvod.
„Moje krave se ne tretiraju antibioticima, jedu samo žitarice koje sam uzgajam i ne koristim hemikalije. Moj cilj nije da proizvodim nešto ekskluzivno, već zdravo meso koje je dostupno svima“, ističe Rajko.
Bez obzira na demografske probleme i izolovanost, smatra da Lika ima šansu da oživi.
„Ima turistički potencijal, planine, čist zrak, rijeka Zrmanja, more je blizu – tu se može puno toga uraditi”, kaže Rajko koji vidi priliku tamo gdje drugi vide probleme.
Ni on nije imao problema zbog svoje srpske nacionalnosti. „Ovde u Gračacu živimo jedni sa drugima, ne gledam ko je iz kog naroda. Moja najbolja drugarica je Hrvatica i doživljavam je kao sestru”, kaže on.
Težak put ponovnog pokretanja poljoprivrede
Duško Žarković, inženjer mašinstva u Glini. Foto: BIRN/Vuk Tešija
Ali ne svi uspjevaju u poljoprivredi. Duško kaže da je njegova porodica nakon povratka odlučila da počne s proizvodnjom mlijeko kako bi preživjela.
„Bili smo među prvima; naša porodična farma je registrovana pod brojem 000048”, kaže on. Ali početak je bio težak.
„Imali smo 5.000 litara mlijeka u frižideru i bili smo bez struje dva dana. Udaljeni smo dva kilometra od magistralnog puta, pa kada padne snijeg, kamion za mlijeko ne može doći do nas. Morali smo da prolijemo puno mlijeka”, priča on.
Nakon diplomiranja, razmišljao je da ostane u Zagrebu, ali se 2018. vratio u Glinu i tamo počeo raditi. Počeo se baviti i politikom. Kao član Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) nastoji donjeti pozitivne promjene u gradu.
„Glina nema pedijatra i nema specijalizovanih prodavnica. Za svaku veću kupovinu morate ići u Sisak ili Zagreb”, napominje on.
Smatra da su etničke tenzije stvar prošlosti. „U početku bilo je zastrašivanja i pritisaka”, govori on, ali vjeruje da su se ljudi od tada opametili.
„Da nema medija, mislim da bi ljudi za nekoliko mjeseci potpuno zaboravili na takve stvari… mediji su glavni pokretač ovakvih nesuglasica“, ističe Duško.
Demografiju pominje kao problem koji pogađa i Srbe i Hrvate.
„Imali smo bolnicu, porodilište, hirurgiju… a oni su zgradu bolnice pretvorili u penzionerski dom”, objašnjava on, smatrajući to kao dio šire situacije u Glini i unutrašnjosti Hrvatske.
„Ali kada se ekonomija pokrene, život će se ovdje vratiti”, zaključuje Duško.
