Dževad Kardašević kazao je da je živio u Bratuncu tijekom 1992. godine te da je radio u “Vihoru”, odakle i poznaje optuženog Milana Trišića.
Naveo je kako je njegova supruga vidjela da se ljudi skupljaju na igralištu 8. ili 9. travnja, te da je 10. travnja do njegove kuće došao susjed Vlado Marić, u uniformi i s puškom “48-icom”, i rekao im da svi izađu napolje ili će ih sve pobiti.
On je ispričao kako je bio na igralištu – stadionu duže vrijeme, dok nije došao izvjesni Prce i kazao im da će ići za Kladanj, te da su po njih došla dva ili tri šlepera. Izvjesni Prce, za kog se ispostavilo da je iz Kladnja, prema riječima svjedoka, rekao mu je: “Dijete ženi, ti idi tamo.” Kardašević je kazao da je Prce razdvajao muškarce od žena i djece. Muškarci su potom, kako je rekao, prevezeni šleperima.
“Kako smo ušli u sobu, bilo je par ljudi prije nas. (…) Sala je mala, a bilo je nas oko 700, tako da se prvu večer ugušilo 11-12 ljudi, među njima i jedan moj komšija”, kazao je Kardašević, pojasnivši da misli na salu škole “Vuk Karadžić”.
On je ispričao da su u toj sobi bacali loptu od zid – i koga pogodi njega su upucali, dok su ostali iz sobe čistili krv, te je ubrzo nakon toga uslijedilo maltretiranje.
“Dolazili su Bane i Makedonac, oni su najviše ubijali”, dodao je Kardašević.
Svjedok je ispričao da su svi bili prinuđeni da pjevaju pjesme po naređenju, a da im je jednom naređeno da dignu tri prsta, te kada je on podigao obje ruke, zadobio je udarac od nepoznatog vojnika. Rekao je i da su ga tjerali da se penje uz konop te da je pri drugom penjanju pao i kičmom udario od gredu, nakon čega je ostao invalid.
“Tri dana smo bili, ali za ta tri dana, po nekim procjenama, ubijeno je oko 300 ljudi”, kazao je svjedok.
Dodao je da je jednom vidio Milana Trišića da dolazi do škole, ali da nije vidio optuženog da nekoga tuče ili ubija.
Optužnica tereti Trišića po 22 tačke da je 1992. godine, kao pripadnik Teritorijalne odbrane (TO), zajedno s drugim formacijama učestvovao u progonu civila bošnjačke nacionalnosti – zatvaranjima, prisilnim nestankom, mučenjem i ubistvima.
Trišić se tereti da je 3. svibnja 1992., naoružan i uniformiran, zajedno s drugim osobama, uputio 50 žena i djece iz sela Hranča prema autobusnoj stanici, gdje je već bilo oko 250 mještana sela, nakon čega su odvedeni na stadion “Bratstvo”. Kasnije su, prema optužnici, zapaljene 43 kuće u zaseoku Ramići.
Svjedok je rekao da su u kamionima iz Bratunca prevezeni na Pale, na razmjenu, no prije polaska je čuo kako prozivaju Hajru Džafića da siđe, te da je on kasnije pronađen mrtav.
Na pitanja Obrane što se dogodilo s Ramom Karićem, svjedok je odgovorio da ga je prozvao izvjesni Bane, ali da je to bio drugi Ramo te da se više nije vratio. Svjedok je kazao da je vidio Ramu, koji je imao nadimak Krljo, kako izlazi iz sale te da nije bio udaran i da nije čuo pucanj.
Na upit branioca Miodraga Stojanovića on je rekao da poznaje Hajrudina Ćamića, ali da nije mogao vidjeti gdje je ubijen jer je bio zatvoren, ali zna da je njegovo tijelo pronađeno u Bijeljini, u vodi.
Na ovom ročištu su pročitana dva iskaza preminulih svjedoka Rahmana Arifovića i Džemile Hotić.
Iz iskaza koji je Arifović dao Državnoj agenciji za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA) navodi se da je on sa ostalim osobama pretresen pred školom “Vuk Karadžić”. U pročitanom iskazu stoji da je svjedok kazao da je vidio tijela u hodniku i toaletu. Arifović je u svom iskazu naveo da su izvjesni Bane i Makedonac vršili ubistva i maltretiranja u školi, te da je njega Bane pretukao.
Arifović je u iskazu rekao da nije poznavao Trišića.
Džemila Hotić u iskazu navodi da je živjela u Bratuncu 1992. godine, te da su tokom čekanja na dolazak autobusa vršena ispitivanja i odvođenja lljudi.
Obrana je uložila prigovor na relevantnost drugog iskaza.
Naredno ročište zakazno je za 1. veljače/februar.
