Na suđenju za zločine na području Zvornika, svjedokinja Tužilaštva Bosne i Hercegovine izjavila je da je muža posljednji put vidjela u Jusićima, nakon napada 27. maja 1992.
Bahrija Islamović kazala je da su 27. maja napadnuti Jusići. “Počelo je da puca s Androvića… bili su tenkovi sa cijevima uperenim prema nama”, navela je svjedokinja, dodajući da su se sakrili u podrum jedne kuće.
Ispričala je da su iz podruma čuli ispaljivanje rafala, a dim je bio sa svih strana. U jednom trenutku, kako je navela, njen suprug Husein je otvorio vrata, a iza njega je bila vojska.
“On je zaplakao kad je vidio mene i kćerkicu. Rekao je Peri ili Vladi, ne mogu da se sjetim: ‘To je moja žena i dijete’. Bio je sa svima u dobrim odnosima”, prisjetila se Islamović.
Dodala je da su njenog muža pozvali za nešto i tada ga je posljednji put vidjela. Nju su sa drugima usmjerili prema stanici, gdje je vidjela Vladu Ristanovića.
“Psuje… ‘Šta plačete, idete na sigurno mjesto’”, navela je svjedokinja.
Dodala je da je bratu njenog svekra bilo pozlilo i Ristanović ga je polijevao vodom kao da će ga ugušiti. Islamović je ispričala da su odvedeni u školu u Malešiću, odakle je vojnik izveo jednog muškarca iz Jusića, dok su žene i djeca odvezeni autobusima prema Memićima.
Rekla je da je njen suprug pronađen u grobnici “Ramin grob” u Glumini. Kazala je da se njen svekar na dan napada sakrio u Jusićima a poslije ga je Milorad Milošević otpratio prema Kozluku, odakle su ga uputili dalje, pa je preživio.
Islamović je rekla da se u Jusiće vratila 1998. i da joj je kuća bila minirana.
Za ubistva najmanje 48 osoba i progon stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz Jusića u maju 1992. godine optuženi su Pero Radić, Božo Vidović, Petko Tomić, Branko Studen i Vlado Ristanović.
Svjedokinja Islamović je rekla da je prije napada 27. maja jedan Srbin dolazio do njene kuće i tražio da njen suprug ide zagrnuti neke rovove. Braniocu Aleksandru Čokeši je kazala da ne zna ko je napravio te rovove, jer njena porodica nije bila u Jusićima jedno vrijeme.
Na pitanja branioca Željka Radića, kazala je da Ristanović nije nikoga maltretirao, osim što im je psovao i htio ugušiti brata njenog svekra. Potvrdila je da je čula kako je Ristanović dolazio poslije rata u Jusiće i, moguće, dovozio drva.
Svjedokinja Nezira Muratović je ispričala da se, kada je bio napad na Jusiće, s drugim mještanima skrivala u šumi nedaleko od njene kuće. Kazala je da je vidjela tenkove, selo je granatirano, bilo je mnoštvo vojnika i kuće su paljene.
Muratović je kazala da su neke muškarce odveli iz šume, a ona i drugi su izašli treći dan i otišli prema Vitinici.
“Moja svekrva je ostala u kući, nismo je našli nikada”, kazala je svjedokinja.
Navela je da njena dva amidžića nisu uspjela izaći iz Jusića, a kasnije su pronađeni u grobnici. Kazala je da je njen suprug u to vrijeme radio u Beogradu. Prije napada, kako je ispričala, njen muž je dolazio u Jusiće i pričao joj je kako je bio zaustavljen na barikadi, gdje je sreo Vladu Ristanovića zvanog Tošanov.
“Vlado ih postrojio, htio da ih strijelja”, navela je Muratović, dodajući da je izašao drugi čovjek iz šume i rekao: “Nemoj, nije još vrijeme”.
Branilac Radić je predočio svjedokinjin iskaz iz istrage u kojem je navela da ih je Ristanović ispitivao na barikadi, ali nije spominjala postrojavanje i repetiranje puške.
“Sigurno je zaustavljen, možda sam zaboravila”, kazala je na pitanje zbog čega je ranije drugačije govorila.
Ona je braniocima potvrdila kako je iz šume vidjela vojnike, ali nikoga nije prepoznala.
Suđenje se nastavlja 12. septembra.
(BIRN)
