Trideset i treća priča
Posljednjeg dana zime, a dan uoči proljeća, devetnaestog marta, negdje oko devet sati, vozač autobusa iz Kiseljaka za Zvornik, čudesnim manevrom -u nemogućoj situaciji, uspio je da izbjegne udes. A žrtva bi bio momak koji je iznenada izašao na put i zastao kao ukopan, zaboravivši odakle i gdje je pošao.
Putnici u autobusu, dugo nakon toga „oduzeti“, gledali su u vozača kao u priviđenje. Predugo će se sjećati majstorstva čovjeka za volanom. Čuli su se i komentari. Tom čovjeku bi trebalo dodijeliti kakav orden! Ali ne ide
to. Ordenje se danas ne dodjeljuje tamo gdje život od smrti dijeli samo tanka nit. Ono raste na širokim i sigurnim
životnim džadama. Ipak, u ime svih tih putnika, molim šefove onog vozača da ga nagrade bilo kako i bilo čime.
Kad se »oduzeti« svijet ponovo »«zauzeo«, počeli su komentari o onom momku koji je bio pošao iz „nigdje u ništa“. Kao vjerovatno je zaljubljen, jer tu je proljeće, itd. Jedan kolega od onog vozača oštro je reagovao na takve pretpostavke tvrdeći da bi, prema njima, čitavu godinu trebalo da bude proljeće. Naime, takvih »proljetnih« slučajeva ima u svako doba godine. Po njegovom rezonu, to je posljedica opšteg stanja, ugroženosti standarda,
života na rate, manevrisanja sa čekovima i „crvenog“ straha. Od banke.
Kojekakvi istraživači već prave statistike po kojima rapidno raste broj razvoda brakova, samoubistava, a da i ne govorimo o poplavi bolesti sa neuro-podlogom. O tučama i ratničkim strastima. Danas je opuštenost, lakoća življenja moguća samo za one koji imaju »debele« račune, a za široke narodne mase -prava bajka.
Ali, pojavio se tračak nade…
Naš bogati svijet plakata i obavijesti obogaćen je ovih dana neodoljivim pozivom: AEROBIK I JOGA u Zvorniku. Nešto, dakle, sasvim novo. Egzotično. Neodoljivo. Američko pomodarsko lomatanje i istočnjačke psiho-fizičke seanse, u Zvorniku, baš kad su mu najpotrebniji. Da njegovom zapetom i napetom narodu donesu tu tako potrebnu opuštenost i razgalu. Da postane svestran. I istočan i zapadan i svoj.
Šalu na stranu, aerobik će moći sebi da priušti samo dio Zvornika, manji i od „Malog Zvornika“. Samo će rijetki potražiti tu reklamiranu „harmoniju uma i tijela“. Ogromna većina to neće primijetiti. Recimo ona Subhija, jedna od boljih radnica iz „štrajk-pogona“ Konfekcije, koja je na zboru, a povodom štrajka, gorko i iskreno izjavila: „Sretna sam što nemam i drugo dijete, jer bi bilo gladno“. O kakvoj harmoniji ona može da sanja? O aerobiku
i jogi sigurno ne!
(Zvornicki.ba)
