Hamdija Karać je u iskazu ispričao kako ga je na poslu uhapsio Mane Đurić i da je sproveden je u zatvor iza Suda u Vlasenici, odakle je izveden sa oko 35 zarobljenika, koje su povezali žicom. Prisjetio se da su ispred bili Predrag Bastah, Ignjat Kraljević i još neki ljudi u uniformama. Tu su, dodao je, pitali da li je neko automehaničar, da pogleda gume na autobusu koji ih je trebao prevoziti, te nakon što se jedan zarobljenik javio, ubijen je iza vozila.
Karać je ispričao kako su tim autobusom odvezeni na neku lokaciju, za koju je kasnije saznao da je Debelo Brdo, te da su zarobljenike po izlazu iz autobusa dočekali unakrsna vatra i rafali, zbog čega su padali u unaprijed pripremljenu jamu. Izašao je, dodao je, među posljednjim i pao u jamu, te nije mogao ocijeniti da li je pogođen, a preko njega su pala i tijela drugih.
Nakon što se izvukao ispod tijela, kako je ispričao, krenuo bježati u šumu i čuo glas neke osobe koja pita: “Ima li ko da je živ, da ne zatrpava bager?” Prepoznao je Miću Gojgolovića, za kojeg je kazao da je bio čuvar u logoru “Sušica”, te mu se javio, nakon čega mu je Gojgolović dao da presvuče krvavu odjeću i vratio ga u zatvor.
Nakon nekoliko dana pušten je kući, da bi ponovo bio uhapšen sa članovima porodice te odveden u logor “Sušica”, gdje je svjedočio maltretiranju i tuči zarobljenika. Prisjetio se kako je Jenki, kojeg je identificirao kao upravnika logora Dragana Nikolića, izveo Muharema Kolarevića i Dževada Šarića, te ih tukao.
“Najveća zlostavljanja su se dešavala kad bi neko od Srba poginuo na ratištu, nakon čega su tukli zarobljenike, do te mjere da su neki od batina i podlegli”, pročitano je iz iskaza.
Naveo je u izjavi da je “Sušicu” napustio istog dana kada su drugi zarobljenici odvezeni u logor “Batković”, te je prebačen ka Kladnju. Kazao je da ga je tada spasio Ignjat Kraljević zvani Spržo, a da je po dolasku na slobodu saznao da su mu kćerke Aida i Velida nestale, te da je njihovu sudbinu saznao tek kad su pronađeni njihovi posmrtni ostaci.
Ovaj iskaz pročitan je na suđenju Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću, optuženima za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravna zatvaranja, ubistva, seksualna zlostavljanja, mučenja, nestanke i druga nečovječna djela počinjena tokom 1992. i 1993. godine. Prema optužnici, Stanić je bio komandir Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac. S njima je bio optužen i Mane Đurić, ali je zbog smrti postupak u odnosu na njega obustavljen.
Dragan Nikolić je zbog zločina u logoru “Sušica” osuđen u Haagu na 20 godina zatvora, dok je Predragu Bastahu Državni sud izrekao jedinstvenu kaznu od 35 godina zatvora zbog zločina u Vlasenici.
Pročitan je i iskaz preminulog svjedoka Redže Hodžića u kojem je naveo da je u julu 1992. odveden u logor “Sušica” sa sestričnom Nerminom, nekoliko dana nakon što je i njegov brat Rasim odveden.
Ispričao je kako je bio zatvoren u prostoriji sa između 130 i 150 zarobljenika, a da su uslovi u logoru bili loši. Dodao je da su neke žene izvođene iz logora u neke od obližnjih kuća.
Prisjetio se da je iz logora izašao nakon deset dana, a da je dan ranije odvedena njegova sestrična, koja je negdje izdvojena s grupom žena i nikada nije pronađena.
Odbrane su kazale kako će se o svim pročitanim zapisnicima izjasniti u završnim riječima, a da će njihova osnovna teza biti to što nisu mogli unakrsno ispitati svjedoke.
Suđenje će biti nastavljeno 12. novembra.
(Detektor.ba)
