Kalčo je, poput svakog drugog sporta u svakoj drugoj zemlji, izgradio svoj kult. Imao je svoje igrače koji, kako to obično biva, izgledaju tako da uspjeh mogu da naprave samo tu i nigdje više na svijetu. Status onih koji nikada neće otići u zaborav stekli su ponajviše napadači, koji su kao i svugdje gdje se lopte kotrljaju travnatim površinama bili oni koji su donosili osmijeh na lice ljudima koji su stajali u masama iza ograde, ali i onima kojima je sjedeći u fotelji daljinski upravljač često na ivici pucanja u nervoznom stisku njihovih šaka.
Kada imate puno sunca i okruženi ste morem logično je i da ste željena destinacija brojnim svjetskim i lokalnim putnicima, a kada imate i sve ostalo što Italija ima onda su i načini putovanja raznoliki. Dukati, Aprilia, Beneli, Bimota, Vespa, Pijađo, Đilera… priča su za sebe. Puno toga na ovom svijetu ide na dva točka, ali Italijani su oni koji donose konačni sud. Ne oko toga šta valja, a šta ne, već da li nešto izgleda onako kako bi suštinski trebalo.
Autostrade su uređene, na svakih ne znam koliko, ali ne puno kilometara imate priliku osjećati se kao Italijan, čak iako to niste. Možete stati na odmaralište, sići sa svog motora noseći kacigu u lijevoj ruci, jer to tako treba, pa onda ući u kafić kojeg i sami možete zamisliti kako već izgleda, prići za bar i dok desnom rukom pročešljavate svoju kosu brzo izgovoriti: ‘Espresso e croissant per favore’.
Ako to uradite ne znam da li ćete u toj zemlji biti prihvaćeni ili voljeni, to je valjda samo još jedna stvar koju svakako treba da uradite kada ste u Italiji. Ali sigurno je da ukoliko jedan napadač u Italiji na terenu izgleda kao da ide na motoru, agresivno postupa u igri kao da prebrzo naručuje kratku kafu i kroasan i ima kosu dovoljno dugu da je povremeno treba rukom počešljati – biće voljen i izjednačavan sa božanstvom.
To o čemu vam pričam bio je Frančesko Toti, ne možete reći da nije, a sad ću vam nabrojati još: Alesandro Del Piero, Gabrijel Batistuta, Andrij Ševčenko, Zlatan Ibrahimović, Filipo Inzagi, Ernan Krespo, Bobo Vijeri, Roberto Bađo i najveći ikad – Diego Armando Maradona. Ispravite me odmah u nečemu ako sam do sada pogriješio.
Edison Kavani, da. On je bio posljednji od njih. U sezoni 2012/13 bio je najbolji strijelac Serije A i od tada je nastao muk. Tek je Ćiro Imobile pružao nadu da će njegova kosa, nakon jedne od onih pauza kada prije nametljivih društvenih mreža nismo mogli pratiti fudbalere svaki dan, odjednom kao nešto i narasti.
Nizali su se za njim Mauro Ikardi, Gonzalo Iguain, pa naš Edin Džeko, onda su se ponovili Ikardi i Imobile, pa je odjednom i stari Fabio Kvaljarela isplivao, a prošle sezone tu se našao i Kristijano Ronaldo. Svako od njih veliki, ogroman na svoj način, ali niko od njih kao personifikacija italijanskog napadača – sa kosom dovoljno dugom da je može kosom pročešljati.
Onda se odjednom pojavio on. U ljubičastom dresu, skoro zaboravljenim negdje izvan Italije, u suštini i dalje bitnom samo u Toskani, pojavio se dječak sa dovoljno vjetra u kosi koji ga je nosi terenom, pa izgleda kao da ima dodatne motorne snage posuđene iz nekog od na početku teksta navedenih motora.
Prošle sezone krenulo ga je, zabio je zadovoljavajući 21 gol, a onda je ove eksplodirao. Počeo je raditi ono što niko nije očekivao da će moći, jer jednostavno fizički nije djelovao kao neko ko se može kretati kroz zone, trkom osvajati prostore, pružati ekipi mogućnost da ka njemu odigravaju dubinske, direktne, visoke, niske, ma pasove kakve god požele – a on je tu da radi svoj posao, zabija golove i češlja kosu dok mase lude za njim.
Ove sezone oživio je san, ne samo svoj, već san svih onih koji žive to ljubičasto. Sedamnaest puta do pola sezone pogodio je mrežu i probudio priču koja godinama nije zaživjela na jutranjim kafama u Firenci. Pred dvorom Medičija, pod Davidovom statuom, pored one srebrne svinje što navodno donosi sreću sve se čuje nakon što mala čašica gazirane vode ispere grlo, pa se proguta prvi gutljaj kafe čuje riječ Evropa.
Heroj u fudbalu vrlo lako može postati izdajnik, ali i obrnuto… jer to je fudbal. Dječak sa vjetrom u kosi postao je ovo prvo manje poželjno, ali je potom dao sve od sebe da postane i drugo. Ekspresno je to i uspio postati, samo ovaj put ljudima obučenim u druge boje, ali one na koje je već ranije navikao.
Bio je heroj zemunskih plavo-zelenih, pa zatim crno-bijelih iz beogradske Humske ulice. Osvojio je srca firentinskih Viola, a sada je u zagrljaju torinskih Bjankonera.
Dušan Vlahović sjeo je na novi motor i desnom rukom povukao do kraja. Svijet je pred njim, a priliku će imati da uradi neko što je malo ko od onih pobrojanih dugokosih uspio – dokazaće se i u fudbalskom svijetu kojeg ne zovemo kalčo.
Želite li da znate koji novac se može zaraditi ukoliko Dušan Vlahović postigne gol?
