Žene u selu Daljegošta ne čekaju tuđu pomoć. Organizovane u udruženje „Podrinjka“ bave se poljoprivredom, stočarstvom, sakupljanjem ljekobilja, šumskih plodova, ručnom radinošću i seoskim turizmom.
U jednom od malinjaka u Daljegoštu zatičemo dvojicu muškarca i ženu kako čiste i uređuju zasad. Omalena, energična i rječita žena, sa osmijehom na licu, je Mevlida Mehanović, (naslovna fotografija) predsjednica nedavo osnovanog Udruženja žena povratnica „Podrinjka”. Sa suprugom i sestrinim sinom, ne samo da je ravnopravna već, čini se, i prednjači u teškom poslu.
„Udruženje zvanično postoji tek nekoliko mjeseci, ali smo mi i ranije djelovale kao neformalna grupa žena. Glavni razlog našeg udruživanja je da se žene povratnice zadrže na području opštine Srebrenica, naravno i da se družimo, napravimo ambijent i za nove žene povratnice. Naše članice se bave poljoprivredom, stočarstvom, sakupljanjem ljekobilja i šumskih plodova, ručnom radinošću, seoskim turizmom, a cilj nam je da pokušamo ujediniti sve te žene, da izađemo na sajmove, da pokušamo naći tržište za naše proizvode. Sve kako bismo pomogle u stvaranju boljeg ekonomskog ambijenta za razvoj, za povratak mladih”, kaže Mevlida.
Udruženje broji 37 aktivnih članica sa područja opštine Srebrenica i otvoreno je za sve žene koje se bave istim poslovima. Sjedište Udruženja je formalno u Skelanima gdje im je ustupljena jedna prostorija za kancelariju, kaže Mevlida i sa osmijehom dodaje:
„Imamo kancelariju potpuno praznu, u njoj još nemamo ni jedne stolice, ali se nadamo da će nam neko pomoći kako bismo tu imale bar jedan računar i internet vezu, danas neophodno za bilo kakav ozbiljan rad i komunikaciju. Možemo se već pohvaliti dobrom saradnjom sa srodnim udruženjem „Viva Žene“ iz Tuzle sa kojima smo zajednički učestvovale na dva sajma poljoprivrede.”
Prošle godine na jesenjem lokalnom sajmu poljoprivrede i stočarsva u Srebrenici slučajno smo zapazili poljoprivredne proizvode Mevlidinog domaćinstva koji su se izdvajali veličinom i kvalitetom te posebno saznanjem da se radi o zdravoj hrani.
Mevlida to ovako objašnjava: „Vidite ovu ljepotu oko nas. Priroda ne samo što je prelijepa već je ovo zdrava i čista okolina. Nema ništa da je zagađuje. Muž i ja se na našem imanju bavimo uzgojem maline, aronije i borovnice. Ja sam prošle godine u kućnoj radinosti nešto malo preradila i izlagala na sajmu. Oni koji su probali te proizvode bili su zadovoljni i to me ohrabrilo da sada pokušamo pokrenuti mini preradu u svom domaćinstvu. Vidjeli ste koliko smo udaljeni od grada tako da nemamo ekonomsku isplativost svaki dan brati i voziti naše proizvode do pijace, a i nakupci nas znaju ucjenjivati. S obzirom da smo to već probali i da se pokazalo uspješno, želimo naše proizvode ovdje preraditi i onda plasirati dalje kao gotov proizvod“, priča Mevlida ne skidajući osmijeh sa lica.
„Sami se izdržavamo”
Kimeta Mujkić je Mevlidina prva komšinica. Starija je od nje i sa suprugom se davno vratila u selo. I ona je članica Udruženja žena. Za svoju komšinicu i njen rad ima samo lijepe riječi.
„Ona nas je organizovala i zahvalne smo joj puno na tome. Veoma smo zadovoljne. Nismo do sad ništa ni imali da valja, ovo nam pravo odgovara. Muž i ja imamo nešto ovčica i bavimo se po malo i malinama. Sijemo i bašče, nešto sa naše potrebe. Djeca dođu pa nam pomognu. Lijepo živimo, iako nemamo nikakvi’ prihoda. Ko hoće raditi može imati da živi fino”.
Kako je zimi? „Nije ružno. Bude snijega i zime, ali opština očisti put. Mi se za zimu spremimo. Važno je imati brašna, a sitnice, ako zafale, kupe nam komšije kad idu u kupovinu jer mi nemamo auto. Nasijemo sebi svašta, uhranimo i prodamo nekoliko ovaca i tako deveramo. Ne oskudjevamo ni u čemu. Šume imamo, drva imamo, hrane stoci imamo i dobro je”, kaže Kimeta.
„Čovjek ima onoliko kolike su mu oči“
Ni Mevlida se ne žali na teške zimske uslove koji ovo selo znaju odsjeći od svjeta ako se put ne čisti, a ionako je strm i opasan i kad nema snijega. Pitamo je pomaže li njoj i mužu još neko u poslovima na imanju?
„Imamo kćerku koja ide u školu u Živinicama, dolazi za vrijeme praznika, rjeđe vikendima, ali ljetnji i zimski raspust provodi ovdje. Što je najvažnije, ljeti kad je sezona branja ona je tu da pomogne, a pomognu nam i djeca od moje sestre, takođe povratnici u zvorničkom Kula gradu“.
Pitamo Mevlidu da li se u selu danas može živjeti od svog rada? Sa neizbježnim osmijehom na pitanje odgovara pitanjem: “Ne znam šta ko pod tim podrazumijeva? Čovjek ima onoliko kolike su mu oči, ja to tako kažem. Svako ima priliku da zaradi. Mi smo zadovoljni, da nismo zadovoljni ne bismo se zadržali ovdje. Četiri godine je otkako smo se vratili da ovdje živimo. Počeli smo njivu po njivu čistiti i obrađivati. Da nije bilo ekonomske isplativosti vjerovatno bismo odustali. Mislim da je bitan još jedan faktor, nema uspijeha u poslu ako nema volje i želje da se u tome uspije.”
“Ja se nikada do sada u svom životu nisam bavila poljoprivredom. Ove četiri godine sam psihički ispunjena i svi koji me poznaju kažu da sam se i fizički preporodila i podmladila„, kaže kroz smijeh i dodaje: „Istina, moram priznati, da ekonomski interes jeste bitan, ali nama barem, nije i presudan, jer moj muž ima penziju i invalidninu, tako da ne zavisimo isključivo od ovog čime se bavimo. U ovako čistoj i lijepoj prirodi čovjek ne može biti depresivan, posebno ako zna da radi nešto korisno. Korisno ne mora biti samo materijalno, već i duhovno saznanje da smo očistili zapuštena imanja za koja su nekada naši preci mnogo muke i znoja prolili da ih steknu. Grijeh bi bio to zanemariti”.
Za kraj pitamo je koje su naredne aktivnosti žena povratnica? „Naše aktivnosti prate prirodu. Sad će početi berba ljekobilja, šumskog voća i gljiva, ali nećemo samo raditi, evo već za 8. mart ćemo sebi organizovati zabavu da malo duši damo oduška”, kaže na kraju za DW agilna predsjednica „Podrinjki”
(tekst/foto DW)
