Ova književnica, humanitarka i aktivistica danas živi na relaciji Tuzla – Švedska, a svojim djelovanjem briše granice, širi ljepotu jezika, kulture i empatije, te ostavlja trag gdje god dođe.
„Pisanje je oduvijek bilo u meni. Još kao djevojčica sam punila stranice spomenara, pisala pjesmice i zabilješke o simpatijama. Ali pravi poriv da se posvetim pisanju javio se tek u mojim pedesetim. Tada sam rekla sebi: ‘Vrijeme je da konačno radim ono što volim, a to je da pišem.“.
U proteklih osam godina, Rabija je objavila četiri knjige, dok su još dvije u pripremi. Njena posljednja zbirka je dvojezična, na bosanskom i švedskom jeziku, i to iz jednog posebnog razloga:
„Naša djeca u dijaspori brzo se asimiliraju. Prihvate jezik i običaje zemlje u kojoj žive, a zaborave svoj. Željela sam da im kroz ljubavnu poeziju, koju mladi prirodno vole, približim i naš jezik. U mojoj knjizi, jedna stranica je na bosanskom, a odmah pored nje – isti tekst na švedskom“, priča nam Rabija.
No Rabijine knjige ne donose samo stihove o ljubavi. One su spoj emocije i dokumenta, svjedočanstvo o vremenu rata i stradanja.
Ljubavna pjesma vodi čitatelja ka nesvakidašnjoj, bolnoj, ali važnoj ratnoj priči iz Bosne i Hercegovine:
„Znam da omladina danas više čita poeziju nego prozu. Zato je moj cilj da ih preko ljubavi uvedem u ono što smo preživjeli. Da okrenu stranicu i uz pjesmu pročitaju i ratnu istinu, da osjete i ljepotu i strahotu, da razumiju i ne zaborave.“
Listajući njene knjige, nailazimo i na pjesmu posvećenu tuzlanskoj mladosti, tragično stradaloj na Kapiji 25. maja 1995. godine. Stihovima ispisana tuga, sjećanje i protest protiv zaborava, ova pjesma stoji kao trajni spomen na nevino izgubljene živote – jer, kako kaže Rabija: „Pisati znači sjećati se. A sjećati se znači ne dati da se ponovi.“
Promovisala je svoje knjige širom BiH – u Gračanici, Kalesiji, Zvorniku, a uskoro gostuje i u Zenici. Ipak, priznaje da ju je razočaralo što ove godine nije bila pozvana na „Dane Hasana Kaimije“ u rodni Zvornik. „To boli. Jer pišem upravo o tom kraju, o ljudima, o našem identitetu.“
Tokom rata izbjegla u Švedsku
Rabija je tokom rata izbjegla u Švedsku, ispred agresorske kame, sa bebom u naručju i suprugom. Novi jezik, nova pravila, novi život, sve je bilo strano. No snaga koju nosi u sebi nije je napustila. Danas u Švedskoj ne samo da piše, već aktivno promoviše Bosnu i Hercegovinu, naročito Tuzlu, kroz društvene mreže, razgovore i fotografije koje privlače pažnju čak i Šveđana. „Volim pričati o Tuzli, o Bosni. Ljudi me često pitaju odakle sam. Kad kažem da sam iz BiH i da nisam Šveđanka, iznenade se. A onda slušaju. Zainteresuju se. Požele i da posjete.“
Osim književnog rada, Rabija je i aktivna humanitarka, podržava škole u BiH, pomaže gdje god može. Njeno srce je posebno osjetljivo kada je riječ o Palestini, često je viđena na skupovima podrške u Švedskoj, gdje govori snažno i jasno, u ime onih koji nemaju glas. „To su trenuci kada treba da budemo ljudi. Glasni. Dosljedni.“
A u pauzama između pisanja i putovanja, Rabija uživa u svojoj bašti. Cvijeće koje s ljubavlju sadi, zalijeva i njeguje simbol je njene ličnosti, smirena, a snažna; krhka, a otporna.
Rabija ne piše da bi bila poznata, ona piše jer osjeća. A kad osjećaš, onda i drugi osjete. Zato i osvaja, knjigom, riječju, osmijehom.
