A postoje i oni koji, bez obzira na to gdje žive i koliko daleko odu, sa sobom nose svoj zavičaj i uvijek mu se vraćaju. Munever Kuršumović pripada ovoj drugoj grupi.
Veza sa zavičajem
Još prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu Munever je otišao u Njemačku. Nije otišao sa kapitalom, velikim poslovnim planom niti sigurnom budućnošću, nego, kako se to govorilo u to vrijeme, trbuhom za kruhom. Prošao je put koji niko sebi ne bi poželio, od borbe za golu egzistenciju i opstanka dok je spavao po njemačkim parkovima, preko perača posuđa, pa sve do izgradnje vlastitog poslovnog sistema i uspjeha u građevinskom sektoru. Muneverova priča je prava filmska priča, a ovdje prenosimo dio tog putešestvija.
Danas, nakon svega što je doživio, želi svoje iskustvo prenijeti javnosti i posebno mladim ljudima pokazati da se ničega ne trebaju bojati i da uvijek trebaju vjerovati kako se i iz najgorih situacija može izaći kao pobjednik. Posebno je osjetljiv na povratnike i svoje Podrinje, kao i na cijelu Bosnu i Hercegovinu kojoj se redovno vraća svih ovih godina.
Njegova priča zato nije samo priča o odlasku. Ona je i priča o vezi sa zavičajem, odgovornosti prema ljudima iz svog kraja i pitanju kako dijasporu povezati sa BIH na način koji će stvarati radna mjesta, investicije i nove prilike.
Kada danas pogledate svoj životni put, od odlaska iz Bosne 1991. godine, preko teških početaka u Njemačkoj, pa do uspjeha u građevinskom sektoru, šta je ono što Vas je najviše oblikovalo kao čovjeka i biznismena?
– Mnogo toga oblikuje čovjeka kroz život, ali mogu reći da su mi upravo najteži periodi možda bili i najveća škola. Naravno, prije svih tih nevolja roditelji i mjesto gdje sam odrastao udaraju temelje i vrijednosti u nama. Pored roditelja, tu su moj Divič i Zvornik, koji su me dodatno oblikovali, kao i rijeka Drina, u simboličnom i svakom drugom smislu. Svi koji su odrasli pored Drine znaju šta govorim, ali i svi oni koji su rasli na obalama naših rijeka Neretve, Vrbasa, Une, Save, Sane, Lašve i svih drugih.
Kasnije, nakon odlaska u Njemačku, nisam imao privilegiju da počnem sa kapitalom. Bukvalno sam bio beskućnik i spavao u parku. Mnogo noći sam tražio gdje prespavati, a onda,kadanađem neki kutak, razmišljao sam kako zaraditi dovoljno da se prehranim i napravim sljedeći korak. Sve to vas oblikuje, ali kasnije i izazovi kroz rad, kada sam se zaposlio, kao i stvaranje vlastitog biznisa.
Porijeklom ste iz Diviča kod Zvornika. Kažete da čovjek može promijeniti adresu, ali ne i mjesto kojem pripada. Koliko ste, uprkos životu i poslu u Njemačkoj, ostali vezani za Podrinje i ljude iz svog kraja?
– Veza sa zavičajem nije nešto što možete ugasiti promjenom adrese. Možete živjeti hiljadama kilometara daleko, možete imati posao, porodicu i potpuno drugačiji život, ali mjesto gdje ste rođeni i odakle ste krenuli u život, ostaje dio vas. Divič je moj kraj. Podrinje je moj kraj. Cijela Bosna i Hercegovina je moja. Tu su moji ljudi, moje uspomene i moj identitet. Zato sam se trudio da, koliko sam mogao, pomognem ljudima iz svog kraja.
I važno mi je, ako mi dozvolite, reći jednu stvar: nikad nisam očekivao korist za sebe. Nisam tražio kamere. Nisam tražio zahvalnost. Ako čovjek može nekome pomoći, a ima mogućnost da to uradi, onda je to prije svega ljudska obaveza. Danas, kada gledam Podrinje, osjećam da je humanitarna pomoć važna kada je čovjeku potrebna, ali isto tako moramo napraviti nešto mnogo ozbiljnije i dugoročnije. Moramo pomoći ljudima da mogu raditi, proizvoditi, investirati i živjeti od svog rada. Na tome ću raditi koliko god budem mogao.
Danas se puno govori o povratku i opstanku ljudi u Podrinju, ali mnogo manje o investiranju i zapošljavanju. Šta je, po Vašem mišljenju, najveći ekonomski problem Podrinja i ostalih povratničkih krajeva?
– Mislim da moramo promijeniti način razmišljanja o Podrinju, ali i cijeloj BIH. Hajmo probati gledati, makar mi koji imamo mogućnosti investirati, koji su to ukupni potencijali kojima raspolažemo. Naprimjer, Podrinje ima ljude, prirodne resurse,
Ako imamo mladog čovjeka koji želi pokrenuti proizvodnju, treba mu omogućiti pristup kapitalu, znanju i tržištu. Ako imamo čovjeka iz dijaspore koji želi investirati, treba mu olakšati
poljoprivredu, prostor, iskustvo ljudi koji su ostali, ali i iskustvo onih koji su otišli u Evropu i imaju kapital i znanje. Nedostaje nam sistem koji će sve te potencijale povezati.
Povratnik ne želi cijeli život biti povratnik kojem neko povremeno nešto donira. On želi biti čovjek koji radi, zarađuje, školuje djecu i planira budućnost. Povratnici su najhrabriji ljudi našeg naroda. Zato moramo mijenjati pristup.
Ako imamo mladog čovjeka koji želi pokrenuti proizvodnju, treba mu omogućiti pristup kapitalu, znanju i tržištu. Ako imamo čovjeka iz dijaspore koji želi investirati, treba mu olakšati da investira. Ako imamo domaćeg privrednika koji već radi, treba ga povezati sa tržištem Evropske unije. Moramo ljudima ponuditi ekonomsku perspektivu i dostojanstven život.
Vi ste uspjeli izgraditi ozbiljan biznis u Njemačkoj. Šta Bosna i Hercegovina može naučiti iz iskustva ljudi koji su uspjeli u Evropi?
– Prvo da kažem da dijaspora treba biti malo tolerantnija prema situaciji u Bosni. Mnogo toga nije do bh. patriota, nego je situacija komplikovana zbog pritisaka na državu i blokada koje rade drugi centri čiji je cilj rasturiti Bosnu i Hercegovinu.
S druge strane, ljude iz dijaspore treba posmatrati kao najvažnije i najiskrenije partnere, a ne samo kao izvor novca koji se šalje rodbini i prijateljima. To je svakako pohvalno, ali ljudi iz dijaspore imaju nešto možda još vrednije da ponude, a to su investicije i vlastito iskustvo. Hajmo praviti Njemačku u Bosni. Postoje mnoge radne vrijednosti koje mogu biti od koristi domaćoj ekonomiji i ljudima pojedinačno. Na Zapadu se razviju određene navike poput organizacije posla, poštivanja rokova, odnosa sa klijentima, dugoročnog planiranja, vođenja kompanije i slično. To su stvari koje se mogu prenijeti.
Ne treba govoriti da je Njemačka savršena, a Bosna loša. To nije tačno. Poenta
je da uzmemo od drugih ono što dokazano funkcioniše i da to prilagodimo našim uslovima. U Njemačkoj sam naučio da posao ne može zavisiti od toga ko koga poznaje. Mora postojati odgovornost. Mora postojati kvalitet. Mora se poštovati ugovor. Mora se poštovati radnik. Mora se poštovati klijent. To su vrijednosti koje možemo prenijeti i ovdje.
Ima li spremnosti u dijaspori da se organizovanije krene u ozbiljne investicije u BIH?
– To je odlično pitanje i sretan sam što je odgovor pozitivan. Imamo ljude koji vode ozbiljne kompanije u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Americi i drugim zemljama. Imamo inženjere, ljekare, menadžere, poduzetnike, zanatlije i ljude koji poznaju evropsko tržište. Zamislite kada bismo sve te ljude povezali sa domaćim privrednicima.
Odgovor na vaše pitanje je potvrdan. Postoje ljudi koji žele investirati u BIH. Ne mora svaka investicija biti velika. Nekada je dovoljno da deset ljudi iz dijaspore uloži određeni kapital u jednu konkretnu proizvodnju. Ili da uspješan biznismen iz Njemačke poveže firmu iz Podrinja sa kupcem u Njemačkoj. To je održiva i dugoročna pomoć. Čuo sam jednu izreku, a vjerovatno i mnogi vaši čitaoci, koja glasi otprilike ovako: Ako hoćeš čovjeku pomoći, nemoj mu dati ribu, nego ga nauči kako da peca ribu. To je, ustvari, razlika između humanitarne pomoći i razvoja.
Šta bi konkretno trebalo napraviti da se uspješni ljudi iz dijaspore povežu sa domaćim privrednicima, mladim poduzetnicima i povratnicima u Podrinju?
– Prije svega, treba nam organizovana mreža. Danas imamo mnogo pojedinaca koji žele pomoći, ali ne znaju kome, kako i gdje. Treba napraviti ozbiljnu bazu ljudi iz dijaspore koji žele investirati, ali i domaćih ljudi koji imaju ideje, firme, projekte i znanje. Možemo napraviti mrežu investitora porijeklom iz Podrinja. Možemo napraviti fond za mlade poduzetnike. Možemo povezivati kompanije iz Bosne i Hercegovine sa kompanijama čiji su vlasnici Bosanci u Evropi.
Posebno želim naglasiti mlade. Ako mladi čovjek iz Zvornika, Bratunca, Srebrenice, Vlasenice ili nekog drugog mjesta ima dobru poslovnu ideju, treba mu omogućiti da dođe do nekoga ko ima kapital, ali i do nekoga ko ima iskustvo. Ne treba svaki čovjek iz dijaspore biti samo investitor. Neko može biti mentor. Neko može otvoriti tržište vani za te nove firme. Neko može pomoći tehnologijom, neko kontaktima. To je ogromna snaga koju još uvijek nedovoljno koristimo.
I na kraju, kako vidite Podrinje i BIH za nekoliko godina?
– Želim da Podrinje, ali i cijela BIH, u budućnosti u svakom smislu budu na nivou najrazvijenijih zemalja Evrope. Da konačno izgradimo takvu ekonomiju i sistem koji će trajati i kada nas više ne bude. Želim da mladi čovjek iz Podrinja može reći: “Ovdje mogu napraviti život na svjetskom nivou”, a ne da se mora povlačiti po parkovima kao što sam ja nekada. Ako sam ja mogao uspjeti sa dna društvene ljestvice, zahvaljujući odgoju i onome što me naučila Bosna, onda mi imamo taj potencijal.
Iskreni partner
Nisam samo ja dokaz za to, nego svi naši uspješni ljudi u BIH i van nje.
Želim da se čovjek koji se vratio ne osjeća kao da se vratio u prošlost, nego kao da je došao da gradi budućnost. Želim da dijaspora bude iskreni partner u razvoju svojim komšijama, prijateljima i rođacima. I želim da se napravi trajna i neraskidiva veza između naših ljudi u Evropi i svijetu sa ljudima koji su ostali ovdje.
Ja ne mogu promijeniti sve. To niko ne može. Ali mogu dati i prenijeti svoje iskustvo i kontakte. Mogu otvoriti neka vrata. Mogu povezati ljude. Mogu pokušati napraviti priliku. Jer čovjek, kada ode iz svog kraja, može promijeniti adresu, ali ne može promijeniti ono što nosi u sebi. Ja svoj Divič nisam zaboravio. Nisam zaboravio Podrinje i Bosnu. I mislim da je došlo vrijeme da ono što sam kroz život naučio pokušam vratiti svom kraju. Ne riječima. Nego djelima.
Ujak je u tim danima imao i Sony ”liniju” i crni Phillips kasetofon i o jedanaestom rođendanu potonju mašinu sam dobio na ruke uz srebrni meps, effzett trojku kojom sam štukama duše vadio kada su udarili prvi mrazevi. Prvo pod stepenicama moje “skele”, na oba kamenjara, a onda i niže Limana, na Vitanovoj bari, zavičaju svih štuka ovoga svijeta.
Daleko od buke
Ujak je imao i dvije limene plave kutije u kojima je držao audiokasete i koje nisu mogle da se pregledaju prije nego što bi alavi deran dobio dozvolu. Pamtim dvije kasete – hitove Barona & Crne Ovce i Balaševićev album “Naposletku”.
Balašević ju je rijetko izvodio, a posebno je odjeknula 1998. godine u Sarajevu, u Skenderiji, na prvom poslijeratnom koncertu koji je održan podno Trebevića. Nikada više nisam čuo tu pjesmu sa scene
refrena: Stade sve, samo život prođe, jer sam u njemu naslutio svu tragiku života koji je obilježen gubicima i nestalnošću. Ponavljao sam ga godinama kao vlastiti moto, isticao sam ga kao možda najvažniji Balaševićev stih, kao vers koji najbolje definiše ono što bismo mogli zvati njegovom ravničarskom poetikom.
Toliko očinske plemenitosti je sabijeno u refrenima ove pjesme, toliko roditeljske ljubavi zrcali se u stihovima u kojima otac sina gotovo zaklinje da ne gine za one što uz bojni poklič legaju. Pred usijane glave koje pjevaju u slavu noževa otac dovodi bataljon suknji, čiji marš treba da poništi predsmrtnu koračnicu koja ispraća mladost u smrt i to je ista ona pjesma koja je pratila “pijane momke” niz ulicu Brane Ćosića…
To mi je, od tada, najdraža Balaševićeva pjesma; ne kažem da je najbolja, ali gotovo sam siguran da u njoj, pored još nekoliko sličnih po snazi i jezičkom registru, ima najviše poezije. Balašević ju je rijetko izvodio, a posebno je odjeknula 1998. godine u Sarajevu, u Skenderiji, na prvom poslijeratnom koncertu koji je održan podno Trebevića. Nikada više nisam čuo tu pjesmu sa scene,
do devetog koljena koji im je skinuo opasan bakšiš.
“Regruteske” se sjetim tu i tamo, otpjevam je sam za sebe, pustim je u tišini sobe, kada smo sami rakija i ja, daleko od buke, daleko od svijeta, daleko od svega. Ne pominjem je nikome, dovoljna je meni samome, meni i ponekad ujaku, nakon kotlića i prebiranja po slavonskim danima. Nisam ni mislio da je zna neko osim nas dvojice, ali…
Povratak s Mrakovice
Slavko je konačno stigao iz Pariza. Dugo je pripreman njegov dolazak, ponekad i predugo, ali čiča je konačno pao sa Sene na Vrbas i valjalo je osmisliti dane u kojima će biti ovdje. Pretprošli dolazak bio je obilježen udivnim bekrijanjem kod Gerasima, prošli smo proveli na ruti Banja Luka – Mostar – Trebinje – Dubrovnik i živo sam se topio da vidim u šta će njegov dolazak otići ovaj put.
No, prevelika očekivanja imaju svoju sudbinu koja ne da na sebe. Vidjeli smo se u jednu zoru, kod Gere u kafani, na terasi i taman kad nismo znali ni kuda bismo ni šta bismo, starac Saša predloži da odemo na Kozaru, na Mrakovicu, na po jednu. Dogovor pade i pođosmo. U putu i pjesma. Saša i Slavko imaju vlastitu play listu u koju se ne miješam, koju ne poznajem i koja nije u drugarstvu sa mnom. Ali, slušam ih kako gude iz basova, kako traže po Makedoniji šta ima da se nađe, kako potom pjetlaju put Rasije, pa se vraćaju u lijepe mostarske dućane. Pripomognem kad naleti nešto poznato, ali uglavnom ćutim i čekam svoju priliku.
Koja se slučila kada smo se sa Mrakovice vraćali. Već na prvoj krivini Slavko iznenada zapjeva nešto Balaševićevo, prihvatismo i Saša i ja, a onda se klupko razveza. Slavko se prisjeti “Miholjskog leta” i upita zna li iko “Regrutesku”. Počesmo polako i oprezno. Kod stiha: Sine moj, gajde će ti baba kupiti udariše i suze. Odžvizdukasmo, nekako, i trube. Očevi utraše suze i ka Banjoj Luci u pola glasa. Sat vremena ranije mislio sam da se ništa neće desiti. A desilo se sve.
