U jednom jesenjem obilasku Srebrenice 1993. godine, kanadski vojnik je napravio fotografije djece koja su tada živjela u ovom gradiću na istoku Bosne i Hercegovine. Trideset godina kasnije, izvadio je fotografije iz albuma u dnevnom boravku i pitao se da li mogu možda nekome donijeti malo utjehe.
Snimiti fotografiju neke osobe znači učestvovati u nečijoj smrtnosti i ranjivosti, vjerovala je intelektualka Susan Sontag. Ali i da sve fotografije ustvari svjedoče o prolaznosti vremena. Sličnog mišljenja, kao Sontag koja je tokom rata u Bosni i Hercegovini često posjećivala zemlju, je i Danyluk.
– Neki od ovih mladih ljudi su možda čak i toliko mladi tu da ih niko prije nije ni uslikao ili su imali porodične fotografije koje su uništene u ratu – kaže Peter Danyluk i dodaje da je fotografije poslao u nadi da će pomoći nekome da se sjeti voljene osobe ili možda identifikuje nekoga ko nema fotografija iz tog perioda.
– Znate bolje od mene koja je to vrijednost.
Imao je samo 24 godine kada je sa bataljonom došao u BiH. Te ratne 1993. godine sa svojom jedinicom većinu vremena je provodio u Kiseljaku. No, dva mjeseca koja će provesti u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, Peteru su, kako kaže, uvijek u mislima.
– Nije prošao mjesec, pa čak ni sedmica u zadnjih 30 godina da mi se slike te ture nisu pojavile u glavi – kaže Peter za Radio Slobodna Evropa (RSE).
On je sa sobom, kao i veliki broj drugih vojnika, nosio i kameru smještenu unutar pancira.
– Onda kada ne bismo bili u nekoj akciji ili kada nismo imali posebne misije, izlazili bismo vani i slikali.
Neke od tih fotografija, napravljenih u Srebrenici u periodu od septembra do novembra 1993. godine poslao je i na adresu Radija Slobodna Evropa.
– Ne sjećam se tačno šta se dogodilo prije par sedmica, možda jer su bukvalno prošle tri decenije, ali primijetio sam u međunarodnim medijima da se stvari opet zakuhavaju na Balkanu – kaže Peter i pojašnjava kako je u projektu RSE-a “Srebrenica, neispričane priče” u kojem se nalaze fotografije nekih od ubijenih u genocidu, pokušao da pronađe lica kojih se sjeća iz 1993. godine.
– Kada sam vidio ovu stranicu odmah mi je pred oči došlo Nerminovo lice.
Suočeno sa humanitarnom katastrofom, 16. aprila 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvaja Rezoluciju br. 819. U njoj traže da sve strane u sukobu u Republici BiH Srebrenicu i područje oko nje smatraju “zaštićenom zonom” u kojoj neće biti nikakvih oružanih napada niti neprijateljstava.
Već krajem aprila u enklavi se nalazi 70.000 ljudi, navodi se u izvještaju Vijeća sigurnosti UN-a. Najveći broj među njima su izbjeglice iz susjednih sela koja su uništile srpske snage.
Peterova jedinica sa oko 200 vojnika u BiH je stigla na proljeće, a u Srebrenicu u septembru. Kako kaže, vrijeme su većinom provodili u bazi i na osmatračnicama, te da je to bilo “izolovano postojanje.”
– Negdje u zadnjoj sedmici izašli smo van baze pješke kako bi obišli Srebrenicu i djecu.
Kada je poslao fotografije za “Srebrenica, neispričane priče” na kojima se nalaze podaci o više od osam hiljada žrtava genocida u Srebrenici, kao i preko tri hiljade fotografija, Peter je napisao da se često u životu pitao šta se desilo sa djecom na fotografijama, nadajući se da su neki od njih uspjeli da prežive genocid.
Imena djece koju je slikao tokom tog kratkog boravka u Srebrenici se ne sjeća. Osim Nermina.
– Na jednoj od slika sa mnom, gdje je žičana ograda sa strane zgrade je i Nermin, on je jedini dječak čijeg se imena sjećam jer je pričao sa mnom kad god sam bio van žice u Srebrenici. Pretpostavljao sam da je živio negdje u centru – priča Peter o jednoj od fotografija.
Nermin je, kaže dobro govorio engleski jezik. S obzirom da je njegova jedinica govorila francuski jezik, Peter je bio među par vojnika koji su govorili i engleski. Tako je i razvio odnos sa Nerminom.
– Nermin je imao kaiš bivše Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). I, ne sjećam se tačno za šta smo se zamijenili, ali ja sam dobio od njega kaiš – priča ovaj kanadski vojnik. Kaiš je kasnije kaže dao jednom od svojih komandira koji su pokušavali da pronađu isti za suvenir.
Azir Osmanović, kustos muzeja Memorijalnog centra Srebrenica kaže da, nažalost na fotografijama ne prepoznaje nikoga. Osmanović je i sam bio u Srebrenici u to vrijeme i kaže da su tada ovakve slike bile uobičajene među vojnicima.
– Mi djeca smo bili željni svega. Trčali smo za njima i vikali ‘mister bombon’.
I Peter kaže da su tokom cijele ture u BiH djeca bila stalno prisutna. Pojašnjava i da su fotografije pravili i drugi vojnici, te da bi ih onda zajedno izradili i podijelili. Njegove su završile u albumu u dnevnom boravku.
– Nisam gledao u ove fotografije 30 godina, jer iskreno nisam imao potrebu jer su mi ta sjećanja stalno u glavi – kaže Peter.
Dodaje i da su svi oni koje je sreo tokom tih šest mjeseci u Bosni i Hercegovini utjecali na njegov život.
U novembru 1993. Peter se vratio u Kanadu. Vijesti iz Bosne i Hercegovine pratio je u medijima, pa tako i genocid u Srebrenici u julu 1995. godine.
– Mislim da sam i ja kao i ostatak svijeta gledao sve to u hororu i uz nemoć jer nismo uspjeli da zaštitimo te ljude.
Ako će nekome donijeti utjehu
Bosna i Hercegovina je bila jedina ratna zona u Peterovoj karijeri.
Nakon odsluženih 12 godina u kanadskoj vojsci, pridružio se policiji, a od prošle godine je u penziji. Kaže i ako se neko na fotografijama prepozna i ako bi im susret sa njim donio neku vrstu utjehe, on je dostupan.
– Imao sam jedno pravilo zadnjih 35 godina, naročito u policijskoj službi u Ottawi, a to je ne radi se o meni već se radi o tebi. Isto pravilo primjenjujem i na ljude na slikama i zbog toga sam vam ih i poslao. Ako oni žele da se sretnu, ako bi im to donijelo imalo utjehe, onda naravno.
No, ponavlja, ne radi se o njemu, već o ljudima na slikama i onima kojima bi neke od fotografija možda mogle pomoći.
– Ovo je za ljude koji se nalaze na ovim fotografijama ili za njihove voljene koji će ih se sjetiti ili na neki način naći utjehu – zaključuje Danyluk.