Do kuće Hajrije Ćosić (50) u Blječevi kod Bratunca, kilometar i po s asfaltnog puta, stiže se blatnjavim putem punim rupa. Njihova nedovršena kuća unutra je lijepo uređena, a svaki pedalj imanja je obrađen.
Od osmero Hajrijine djece i njenog rahmetli muža Muharema, u kući zatičemo četvero, ostali radno sposobni otišli su da šta zarade na dnevnicu ili da traže posla.
– Muharem, koji je prije tri godine umro u 47. godini, i ja rodili smo osmero djece. Najstarija Amela udata je u susjedno selo Gerovi. Dvije godine iza nje rodio se Amel, Muamer i Muhamed su blizanci i rođeni su 1996., Muhidin dvije godine kasnije, Arnel je 1990., Marizela 2000. godište, a sedam godina kasnije rođen je najmlađi Armin – bez zastoja nabraja Hajrija.
Kaže da još samo Armin ide u školu i pohađa peti razred. Ostala djeca završila su pet razreda, a ona nije imala novca da ih dalje školuje. Svi su se prihvatili posla, obrađuju svoje imanje, rade na dnevnicu, u šumi sakupljaju drva.
– Ljeti kopanjem, berbom maline i drugim poslovima više zaradimo. Ne biramo posao, stalno ga tražimo i čekamo da nas neko zovne. Od tih dnevnica platimo režije, nama i stoci kupimo hranu, a o garderobi, praznicima i drugom luksuzu ne razmišljamo – govori Hajrija.
Osnovne namirnice
Ćosići se ne žale, a želja im je da sakupe novac za frižider i veš-mašinu, jer je teško, a i oduzima mnogo vremena ručno pranje veša za ovoliku porodicu. Kažu da im, pored velikih količina drugih osnovnih životnih namirnica, mjesečno ne može biti 100 kilograma brašna.
Put nije za svatova
Ćosići na svom imanju uzgajaju dvadesetak ovaca i kravu, a imaju i dva konja, s kojima sebi i drugima oru njive i iz šume izvlače drva. Od šest Hajrijinih sinova, četvorica su stasala za ženidbu, ali se zbog loših uvjeta nijedan ne usuđuje uploviti u bračne vode.
– Put nije za svatova, kuća je tijesna, a nijedan od nas nema stalni posao. Mlade neće u kaljavo selo i tijesnu kuću – jada se Amel, najstariji sin.
(Avaz.ba)
