Humanitarno udruženje Pomozi.ba za osam godina postojanja prometnulo se u organizaciju kojoj ljudi vjeruju. To je primarno postignuto zahvaljući transparentnosti njihovog rada te aktivnostima na društvenim mrežama kojima iz dana u dan dokazuju svojim donatorima kuda odlazi novac, hrana i odjeća koju daruju ovoj kući široke ruke.
Piše: Mirza Abaz
Elvir Karalić, osnivač i predsjednik ovog udruženja, odlučio je svoj život u potpunosti posvetiti uzvišenom, ali i kontinuiranom činu – pomaganju ljudima koji su u potrebi, a prije nekoliko godina odlučio je čak dati i otkaz u jednoj telekomunikacijskoj kompaniji u kojoj je radio na direktorskoj poziciji samo kako bi se posvetio humanitarnom djelovanju.
S obzirom na to da su muslimani širom svijeta proteklih dana proslavljali Kurban-bajram, s Karalićem smo porazgovarali o već tradicionalnoj akciji podjele kurbanskog mesa koju provodi Pomozi.ba, ali smo napravili i presjek najvažnijih projekata koje je inicirala i provela ova udruga.
Sve počelo od akcije na Facebooku
Na samom početku našeg razgovora Elvir Karalić podvlači kako postoji na hiljade humanitarnih udruženja registriranih u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali je sigurno Pomozi.ba najpoznatije među njima i to najviše zahvaljujući društvenim mrežama.
“Sve je počelo s akcijom kolegice Maje koja je nosila naziv Neću like, hoću čokoladu kojim smo mislili pomoći dječici kojoj je istinski potrebna pomoć. Toj akciji smo se ubrzo pridružili moj prijatelj i ja. Od prvobitnih 150 čokolada koje smo primili, na kraju smo završili s nekoliko vozila raznorazne robe koju smo trebali podijeliti. Ta akcija je bila aktuelna 2011. godine, a u augustu 2012. već počinjem tragati za smislom”, kaže Elvir Karalić.
On nam otkriva kako ga u tom momentu prestaju fascinirati skupi automobili, mobilni telefoni i markirana garderoba iz razloga što se iz dana u dan trendovi mijenjaju, a samim tim ono što je danas novo već sutra postaje demode.
“Nakon perioda razmišljanja, odlučujem kompletan svoj posjed i neku sitnu ušteđevinu uložiti u jedan cilj – humanitarni rad. Nakon radnog vremena nisam ublehario na društvenim mrežama, već sam i dalje bio na nogama pomažući ljudima. To sam radio s prijateljima, rodbinom i kolegama s posla. Dakle, osam sati sam radio, a zatim osam sati pomagao drugima i to je tako trajalo nekoliko godina. Ono što sam opažao jeste da je svakodnevno bilo sve više ljudi oko mene”, dodao je osnivač Pomozi.ba.
Nastoji nam dočarati koliko je intenzivno radio primjerom iz 2013. godine kada uzima godišnji odmor u trajanju od dvije sedmice te odlazi za Siriju s prvim konvojem pomoći iz BiH. Priča kako je kompletan put trajao tačno dvije sedmice. Tačnije, vratio se u nedjelju kasno navečer, a već je u ponedjeljak ujutro morao biti na poslu.
“Radio sam u jednoj slovenačkoj telekomunikacijskoj kompaniji na poziciji direktora sektora za podršku korisnicima. Međutim, bio sam razapet između posla s jedne te humanitarnog rada s druge strane. U nekom momentu dolazi mi prirodna misao da moram birati između posla i humanitarnog rada i tada donosim odluku da sve svoje kapacitete uložim u pomaganje ljudima. I tada umjesto 16 sati na dvije strane uložim 16 sati na jednu stranu koja je rezultirala ovako velikim udruženjem“, pojašnjava Elvir.
Također, on napominje da trenutno Pomozi.ba zapošljava više od 60 osoba, a na dnevnoj bazi imaju preko stotinu volontera.
O apelima za liječenje
“Svjesni smo da je stanje u državi daleko od idealnog. Što se tiče ustanova s kojima smo povezani, poput centara za socijalni rad, s njima imamo jako dobru saradnju. Eh sad, imamo na stotine raznih zahtjeva za liječenje i zaista meni, mojim kolegama, ali i stranim ljekarima, nije jasno odakle ovoliko bolesnih ljudi u BiH. Čak u BiH imamo neke bolesti na vrlo malom uzorku koje se ne pojavljuju skoro nikako u dosta većim populacijama. Nažalost, svjedoci smo da hiljade i hiljade eura, pa čak i milioni odlaze iz BiH za te operacije, a možda bismo ih mogli zadržati u BiH osposobljavanjem naših kadrova za operacije. Zaista ne znam šta je razlog takvog stanja, ali znam da moramo raditi na preventivi i otkrivanju malignih bolesti u ranoj fazi”, nastavlja priču Karalić.
On navodi da Pomozi.ba na dnevnom nivou dobije dva do tri apela za liječenje, a to je 60 do 100 na mjesečnom nivou. Poseban je problem to što, kako kaže, dosta ljudi nema zdravstveno osiguranje, pa čak i za neku relativno manje kompleksnu operaciju očiju pojedinci nemaju 2.000-3.000 KM i prinuđeni su obratiti se za pomoć.
“Pomozi.ba ne bi postojala da nema donatora i merhametli ljudi. Ima ljudi u potrebi, ali sam uvidio i to da ima ljudi koji hoće da pomognu. Mi smo samo kanal, poveznica ove dvije strane. Humanitarni rad je jako osjetljiv, za njega se uvijek vežu različite priče i tračevi. Uvidio sam da ljudi koji hoće pomoći žele vidjeti gdje odlazi njihova pomoć. Ako nam neko da 100 KM, mi slikamo i postavimo na Facebook kome smo dali taj novac. Mislim da je u tome tajna uspjeha Pomozi.ba. Sve je transparentno. To je jako dobar model i samo je on čist i moralan”, stava je ovaj humanitarac.
Kada nam objašnjava koliko je zapravo zahtjevno organizirati rad jedne organizacije poput one kojom rukovodi, Elvir Karalić govori kako se u prostorijama Pomozi.ba na dnevnoj razini spremi na hiljade obroka, što prerasta u milionske iznose na godišnjem nivou. Također, u kompletan proces samo jednog projekta poput podjele hrane uključeni su kuhari, vozači, dostavljači i mnogi drugi.
Migrantska kriza
Od samog početka migrantske krize ekipa Pomozi.ba bila je jedna od prvih na liniji fronta. Međutim, kako vrijeme odmiče oni se iz heroja pretvaraju u nekoga ko je loš jer pomažu migrante koji su počeli praviti probleme.
“Mi ne znamo ko su, neko je dobar, loš, bolji, najbolji… Tu ima svega, ali mi nemamo detektor da to prepoznamo. Znate, porodice s djecom su već otišle. Kada je migrantska kriza počela u Srbiji 2016. godine, ljudi su nas zvali i nudili kuće, stanove i vikendice, samo da im pomognemo. Međutim, situacija se mijenja kako dolaze ekonomski migranti. Znate, naš narod ne raspoznaje ljude iz ratnih zona i ekonomske migrante. Ovi drugi dolaze kod nas iz Maroka ili Tunisa, ponegdje naprave i problem, pa sve to doprinosi odbojnosti prema njima“, kazao je Karalić.
Što se tiče pomoći migrantima, podvlači kako Pomozi.ba trenutno radi samo ono što je u zakonski dozvoljenim okvirima, tj. nahrane ih ako im zatraže hranu i pruže im medicinsku njegu.
“Dok su bili na Željezničkoj stanici nosili smo im hranu, ali zbog cjelokupne situacije to nam više nije dozvoljeno. Zakupili smo i hotel u Tuzli za njihov smještaj, ali zbog COVID-19 ne smijemo djelovati jer bi tu stalno migranti cirkulisali, a mi ih nismo mogućni iznova testirati. Vjerujte, među njima ima i odličnih ljudi, nije sve tako crno. Ovdje imamo migranta Saida koji je naš volonter, pomaže u čisćenju i sl. On je samo jedan od mnogih svijetlih primjera“, navodi on.
Restorani dobre volje
Među mnogobrojnim projektima koje su do sada proveli, Elvir Karalić izdvaja Restorane dobre volje koji su, kako kaže, jedan sasvim novi koncept javnih kuhinja u našoj zemlji.
“Posebno možemo biti ponosni na Restorane dobre volje. To je sasvim novi koncept javnih kuhinja. Samo mi za razliku od javnih kuhinja nismo na budžetu, već isključivo radimo na osnovu donacija ljudi. Restorani dobre volje funkcioniraju tako da čovjek dođe kod nas, sjedne u ugodno restoransko okruženje, besplatno pojede kvalitetan obrok i ode. Time se čovjeku čuva ljudsko dostojanstvo. Već imamo restorane u Travniku i Bihaću, a priprema se jedan i u Sarajevu. Nažalost, sve se više i mladih ljudi javlja za obrok”, otkriva nam.
Za sami kraj, Elvir Karalić kaže kako se i za ove bajramske praznike upriličila podjela kurbanskog mesa, ali na jednom većem nivou.
