Povodom zvorničkog koncerta Maye Berović na otvaranju manifestacije ”Zvorničko ljeto”, podsjećamo na tekst o jednoj od rijetkih pjevačica koja može napuniti beogradsku Arenu...
Maya Berović je bosansko-srpska pop-folk pjevačica koja se ubraja u vodeće pop-performere, prema njenoj biografiji na Wikipediji. Maya je i jedna od svega nekoliko domaćih izvođača koji su uspjeli napuniti beogradsku Arenu, mjesto na kojem se odmjeravaju snage i gdje se u popularnoj muzici izdvajaju priznati od nepriznatih. Ko je napunio Arenu, njemu se sve prašta u estradnom svijetu. No, ko je Maya Berović i kako je sa jedva trideset ljeta postigla ono što njene kolege sanjaju cijelu karijeru?
Vjeruj ženi koja pije
U njenoj biografiji može se saznati da je iz okoline Ilijaša, da je izbjegla u Bratunac, i da sada živi na relaciji Graz –Beograd. Maya kaže da je imalu tu nesreću da pripada generaciji koja je odrastala u ratu. Zvuči to kao sasvim običan životni put naše prosječne gastarbajterke, osim ove crtice koja je sad povezuje s Beogradom. I Arenom. Maya je sve doskora bila regularan izdanak ovdje toliko podcjenjivanog turbofolka, koji nije ništa drugo do naša popularna muzika. Redali su se hitovi, albumi, karijera je napredovala, ali ništa nije ličilo na uspjeh koji izdvaja. Istina, moglo ju se ubrojiti u one progresivne tendencije turbofolka o kojima se kod nas sada već naveliko piše sa sve manje sarkazma. Njeni tekstovi su u sebi nosili emancipatorski potencijal i feministički naboj, kao u pjesmi u kojoj ističe da s ponosom nosi djevojačko prezime. Ili u kojoj poručuje da treba vjerovati ženi koja pije.
Ipak, final touch na priču o djevojci iz Ilijaša dali su njeni zemljaci, ili reperi koji se potpisuju kao Jala Brat i Buba Corelli. Od momenta kada je otpočela saradnju s njima, Maya broji hitove desetinama miliona klikova i pregleda. Sve dobija ubrzanje, pa i karijera u kojoj ona odjednom u nekoliko godina postaje glas nove generacije. Ili simbol pop-kulture koji se više ne može zaobići.
Hiperrealnost golih tijela i usamljenih duša
Jezik koji potpisuje bosanski dvojac je iznimno zanimljiv. On dolazi direktno, ne sa ulice, već sa društvenih mreža. To je jezik kratkih samodostatnih rečenica. Jezik uzdaha. Selfija. Letimičnih asocijacija. Isprekidanih misli. Kvrgav jezik koji ne haje za gramatiku. Tu nema vremena, niti mjesta za kamuflaže. Vizuelni ambijent koji ga prati je naglašeni seksipil, koketiranje s rekvizitima kriminalnog miljea i uporno, pomalo komično, forsiranje tvrđeg garda. U jednom od paradigmatskih stihova, Maya s Bubom Corellijem kaže: Pusti pusti da te vozi / kad već navučen si na opasnoj dozi / pusti pusti da te loži / mi nismo loši mi previše smo grozni.
Posljednji stih mogao bi biti himna nove generacije koja je prezrena kao najgora do sada, i koja je odrasla u ratu, izbjeglištvu, siromaštvu ili okruženju u kojem su vladali nimalo simpatični antiheroji u vidu tajkuna, ratnih zločinaca i njihovih „boljih polovina“. Ta generacija sada ima svoj glas. On je kratak. Eksplozivan. Komercijalan. Zarazan. I zvuči jednako uličarski, ili milenijalski, kao glas njihovih drugara iz nekih boljih svjetova. Dobro u tom glasu je što u njemu nema unaprijed priznatih autoriteta. Zapravo, u njemu uopšte ne postoje autoriteti. Vlada hiperrealnost golih tijela, ili „praznih duša“, kako kaže Maya, u kojoj su svi pomalo usamljeni. Taj beat jednako dobro se čuje na bilo kom meridijanu danas. U tom smislu nova generacija, u svom komercijalnom izdanju spotova visoke produkcije, korespondira sa svijetom. Ambijent u kojem se blago stilizuje podzemlje, ili u kojem se do krajnosti karikatura naglašava plastificirana seksualnost, a namjerno obesmišljava svako dublje značenje, zajednička je muzika današnjice. Popularna kultura istovremeno sa sobom nosi i preimućstvo oslobađajuće energije u kojoj nema aksioma ili zacrtanih postulata kojima se olako robuje. Sve je promjenjivo u svijetu Maye Berović. I svi su dobrodošli. Ali sve i svi su podložni poruzi. Usponima i padovima. Ponovnim usponima i padovima. Singlovi se izbacuju svakog časa. Danas je već juče. Koliko je to slobodouman, otvoren i lucidan svijet, možda najbolje govori put djevojke iz Ilijaša koja je preko Bratunca stigla do reflektora beogradske Arene. I to u putu koji je trajao jedva jednu deceniju. Njena pojava nam pokazuje da je u današnjem ubrzanom vremenu i uspjeh strahovito ubrzan. Dovoljno je da vam tekstove potpišu zemljaci koji isprekidano misle i repaju komercijalni rep nepovezanih riječi koje malo ko može uvezati. Ali svi ih na koncu svežu. I klikovi i pregledi su zagarantovani. Svijet Maye, Jale i Bube ne treba nikako nipodaštavati. Oni su oslobođeni od mnogih predrasuda i dječijih bolesti visoke kulture i umišljene inteligencije koja bi to sve nazvala šundom. Ili ih okrivila za sve što nam se dešava u onom nesnosnom vapaju kulture koja se gnuša masovnosti. Iako upravo ta zvanična hoch kultura robuje granicama, predubjeđenjima, nacionalizmima i svim drugim izmima koje neopterećeno zaobilazi light kultura prolaznih vrijednosti. U sadržaj lake zabave svako se može upisati, i oni su kadri svakog upisati u svoj sadržaj. Oni znaju komunicirati s milionima, i to sasvim nepretenciozno. Za Mayu i ekipu region ili njihov prostor djelovanja je dokle god se čuje njihov jezik. Oni nemaju nevolje s njegovim nazivom. Ili političkim određenjima. U punoći svoje isprekidanosti i fragmentiranosti, oni su sebi razumljivi i jasni.
I oni se igraju semantikom, gotovo kao Paul Celan kada u namjernoj banalnosti svoje hermetične poezije zatvara svako značenje. Tako i oni, kao mnogo vispreniji umjetnici od njih, zavuku smisao podno svih besmislenih prvih značenja. Jer oni nisu loši. Oni previše su grozni. Ko ne razumije, neće nikad ni shvatiti glas prezrene generacije koju su otpisale veličine. Koje su oni pak jednako lako otpisali. Jer u njihovom poretku nema veličina. Sa njima se valjda trebalo svršiti poslije onog rata u kojem su odrasli. I iz kojeg su izrasli direktni, neugodni i bez zabluda.
Dobro došli u postpostdoba popularne kulture, ili postturbofolka u kojem je sve moguće. I nemojte misliti da tu ne postoje baš nikakve vrijednosti. One samo nisu unaprijed date, neprolazne i zauvijek upisane, i zato su moguće nepredvidivosti kao uspjesi djevojčica iz provincija koje sa nekoliko stihova postanu pop-ikone ili glasovi generacije.
(Tekst napisao Uglješa Vukković za portal Analiziraj.ba)
