PRIČA SEDAMNAESTA
Opet je bilo ribarsko veče i opet je bilo vedro i veselo. Imamo mnogo „večeri“ ali je ribarsko nekako glavno, ma koliko da je ribolov sporedna stvar.
I ovoga puta je bilo premnogo gostiju, više nego što ima riba u Drini i njenim pritokama. Znali smo da je Udruženje ribolovaca masovna organizacija, ali da je toliko – nismo. Pa kad se slavi, nek’ se slavi.
Slavili su ribolovci pa je trebalo da tih dana slave i ribe, jer kad nema pecaroša, nema ni neposredne životne opasnosti. Međutim, kao što ćemo iz drugog dijela priče saznati, bili su to za ribe najteži trenuci u životu. Prije
toga moram reći da već osjećam kako učesnici riblje fijeste sikću na autora ove priče pripisujući mu zlobu,
mržnju, zavist, pakost i ostale najbolesnije osobine. A, naravno, nije tako.
Doduše, ako ćemo baš po duši, ima tu malo i povrijeđenosti. Ne moje, već jednog mog druga, poznatog i strasnog ribolovca. Ribolovci su tih svijet, debelih živaca, ali kad takvima jednom pukne film, onda pukne definitivno. A ovako se dogodilo. Tražio taj moj drug, kao ribolovac sa pedigreom, ulaznicu za ribarsko veče, ali ulaznice bile rezervisane za druge goste. Na njegovu ogromnu žalost, a kasnije ključajući bijes. Izludio čovjek načisto. Uzalud bijahu sva moja tješenja da oni tamo na galantnoj svetkovini i nisu ribolovci u duši i da, ako ćemo baš pravo, istinskom ribolovcu nije mjesto u hotelu već na rijeci.
Srećom, na kraju je pobijedio onaj nerv ribolovca, pa je taj moj drug, dok se proslavitelji nisu ni razišli sa proslave, uranio i upecao mnoštvo kapitalnih primjeraka. Tu je sad objašnjenje zašto se ribama naročito smrklo u vrijeme ribarske proslave.
Bile naivne, opustile se, pa nadrljale.
Bilo kako bilo, moj drug je sportski reagovao na sportsku nepravdu. Međutim, uvrijeđeni ribolovci iz Kozluka nikako da prebole nanesene im uvrede. Najavljuju odvajanje od matičnog udruženja, što opet nikako ne vodi na dobro. Jer, eto, ispada da ribarska organizacija, u godini kad je proglašena za najbolji sportski kolektiv prethodne godine i kad proslavlja veliki jubilej, bude zahvaćena raznim separatizmima i frakcionaštvom. To je da zastane kost (riblja) u grlu.
I dok ribolovci pecaju i feštaju, učenici osnovne škole u Zvorniku nas iznenađuju nekim svojim priredbama. Nedavno su organizovali modnu reviju, bog zna zašto i zbog koga, jer još uvijek, koliko nam je poznato, škole nemaju manekenske smjerove i sekcije. Možda je to pedagogija za budućnost, ali sigurno ne skoru, jer je za većinu naroda danas važnije pitanje kako doći do pristojnog jela nego li u kakve se krpice uvući. Za ostale je drugačije, pa je zato i upriličen ovaj početni kurs odvajanja među djecom – na buduće šminkere na jednoj i jadnike na drugoj strani. Da se već na startu zna – ko je ko. Ili – ko ima i može, a – ko nema i ne može.
Treba osvijetliti puteve u budućnost.
Zvornicki.ba
