Četrdesetpeta priča – Zvorničke priče
Na zvorničkom području ne cvjetaju ruže auto -stoperima. Po riječima onih iskusnijih, ako se i desi da ti neko stane, onda to najčešće nije zvornička registracija. Već, recimo zagrebačka. K’o što se meni dogodilo prije mjesec – dva.
Čovjek je baš iz Zagreba, jedan od one gospode „ rođene ” sa naočarima. Upeglan od glave do pete. A kola besprijekorna, odmaklo jutro i lijepa melodija Arsena Dediæa na radiju. Idila! Prosto zaboraviš da kasniš na pos’o.
Čovjek je, naravno, zagrebački brbljiv. Predstavnik je jedne firme, ide u „Standard“ u Karakaju. Često prolazi
putem Bijeljina – Zvornik i poznaje stanje stvari. Ne psuje rupe na asfaltu i priča zanimljivo.
Pokazuje mi strašila za ptice u poljima iznad Kozluka i kaže da su iz godine u godinu sve atraktivnija. Slažem se, lokalpatriotskoj taštini godi to što su nam bar strašila najljepša. Hoću reći najstrašnija. Mogla bi se od njih napraviti zanimljiva izložba. Bilo bi skroz originalno: Umjetnička galerija strašila. Pod vedrim nebom. Podrinjsko polje – kolonija strašnog lutkarstva.
Samo, priznajem suptilnom Zagrepčaninu, pticama to sve manje smeta. I one čitavu stvar doživljavaju umjetnički. Malo se podive krpama, osmišljeno postavljenim na koèeve, onda pristupe pustošenju onoga što je u zemlji ostalo poslije silnih kiša, poplava i drugih nedaća. Loša godina i ovdje, konstuje sagovornik i vidljivo ganut poče recitovati Šantića: „ O klasje moje ispod golih brda, moj crni hljebu krvlju poštrapani…” Zanimljiv čovjek, kažem vam.
Međutim, ne može da shvati da ona baruština kod Tršića, ono malo mrtvo more, nije posljedica izlivanja Drine, već jednog loše napravljenog kanala. Na naš način. Sad čovjek i uzdiše. Eh, da ste vi Slavonci! Ova vaša polja i brežuljci… čuda bi to bila. Od Bijeljine do Zvornika sve je više zaraslih njiva. A na sve strane industrija.
Onda pričamo o zvornièkoj industriji. Rekoh već da poznaje stvari. I obuću i tekstil i crijep i glinicu. I sedam milona sa trećom smjenom. Srećom, za „Inženjering“, koji je baš tih dana o svojim jadima mitingov’o, izgleda da nije bio čuo. A znaš li ti – pita me – koliko para može donijeti jedno utovljeno june?
Šutim.Zapravo, nevješto počinjem opravdavati našu izrazitu odbojnost prema seljačkim rabotama. Zamuckujem.
Srećom tu je radio, a na radiju, još većom srećom, tematska emisija o poljoprivredi. O poljoprivredi se kod nas k’o o nekoj svetinji priča sa najvećim počastima i na najvišim forumima. Naročito u proljeće i naročitoovog proljeća.
U rečenoj emisiji govore o uzrocima tužnog stanja u kojem se ta poljoprivreda nalazi. Navode se krupni strateški razlozi, a ja se sjeæam nekih sitnih razloga našem bježanju od titule zvane „seljak“ koji mi ipak djeluju krupnije od njihovih strateških. Kad smo kao dječaci predavali lipu u kozlučki magacin, a magacioneri – sitni mešetari – bezobrazno nam zakidali sortirajući je u neku šestu klasu; kada su ljudi kukali, jer im je šljiva po cijeli dan stajala na suncu u volovskim zapregama, gubeći na težini; kada si, da bi dobio đubrivo, gajbe i ostalo, uvijek mor’o papreno da potplaćuješ; kada je zadruga prodala kace, jer su se šićardžije i mešetari opredijelili za drugi promet, valjda slonove kosti, ananasa ili za neku treću „ perspektivu ” ovog kraja.
A nad sitnim šićardžijama su krupnije, pa još krupnije. Spremni da obogalje i šest Slavonija. Negdje duboko u srži izbjegavanja zemljoradnje je baš to. Naravno, uz promašaje ambicioznih neznalica. I zato onda treæa smjena, pa makar i sa šest, sedam miliona. Zato je Zvornik prenaseljen i zagušen narodom koji je listom napustio sela, bivšim seljacima, a nikad građanima.
Ne pričam to Zagrepčaninu. Prebistar je i rječit, pa će brzo naći kontraargumente za moja bolna sjećanja. Uostalom, i on je najposlije počeo da psuje rupe na asfaltu. One iza Čelopeka su prevelike i za njegovu urođenu i odgajanu finoću. U Karakaju se ipak osmijehnuo i: „ Bog stari!”. A da ne bi onih nesretnih rupa dovez’o bi me do firme. Garant!
(Zvornicki.ba)
