Umrli su, kažu njihovi najbliži „odjednom“, najprije Sakib, a samo dvije sedmice poslije, za njim je otišla i njegova Fatima-hanuma.
Sve do dana svoje smrti hadžija Sakib Memić bio je adresa na koju su dolazili i znani i neznani, novinari, razni mirovnjaci, predstavnici međunarodne zajednice, na koju se dolazilo da se sazna istina, da se čuje pravedan sud o nekom događaju.
Svraćalo se u Memića avliju kao u svoju, gdje bi Fatima-hanuma, iako u godinama, ugošćavala i dočekivala svakoga, uzgred pokazujući sorte cvijeća koje je odgojila, ne propuštajući da kaže da je svoja kuća najbolji rahatluk, posebno ako je blizu džamije.
Nema većeg blagoslova nego imati kuću pored džamije – pričali su nam Memići u ramazanu 2019. godine, prisjećajući se 1997. godine i prvog poslijeratnog dolaska u rodni Šepak i svoje tuge kada su vidjeli da je njihova, uoči rata sagrađena džamija, bila srušena do temelja.
Nije se Sakib puno premišljao, kaže, već je tada, od Srbina koji je rat proveo u njegovoj kući, zatražio da iseli, bez da pravi bilo kakav problem, što je ovaj i učinio.
Domalo nakon čišćenja i opremanja kuće, Sakib i njegova Fatima nastavili su živjeti u svome sve do dana svoje smrti.
Mogao sam ja i u Tuzlu, i u Sarajevo, ali nisam htio. Hoću na svoje. Srbija „pod nosom“ a ja se vratio, pitaju me je li me strah. Nije. Nisam se plašio nikoga jer nikome ništa nisam uradio.
Prve prilike prešao sam mostom preko Drine u Srbiju, tačnije, u Loznicu, u kojoj sam prije rata proveo cijeli radni vijek radeći kao trgovac.
Oni sa kojima sam radio obradovali su mi se.
I danas, kad trebam doktoru , ili nešto da kupim, ja odem u Loznicu jer tamo me, posebno stari Lozničani, svi poznaju. Ja, gdje god da dođem, kažem kako su Lozničani 1992. godine pomogli Bošnjacima iz Šepka da ne budu otjerani u logor. Naravno, bilo je i loših ljudi, ali zbog tih loših ne treba zaboravljati one dobre“, bile su tadašnje poruke hadžije Sakiba.
Hadžija Sakib Memić posebno je bio ponosan što u njegovom selu ni jedna bošnjačka kuća nije bila prodata. Naprotiv, na temeljima nekadašnjih skromnih seoskih kuća, nakon rata, napravljene su nova veleljepna zdanja.
Selu je nedostajala samo džamija, pa je Sakib, odmah po povratku u Šepak, krenuo u akciju izgradnje džamije.
Ništa mu nije bilo teško, a uz pomoć mještana Šepka i mnogih drugih donatora, ezan sa munare novoizgrađene džamije u Šepku začuo se u augustu 2005. godine.
Bio je toliko glasan, pričao nam je hadžija Sakib, da su muslimani u susjednoj Loznici „i sehurili i iftarili“ po ezanu sa njihove džamije.
Mnogi, a novinari posebno, koji su nakon rata imali priliku posjetiti Gornji Šepak sjećat će se hadžije Sakiba i njegove Fatime.
Ljudi iz „kuće pored džamije“, u kojoj je mjesta bilo za svakog dobronamjernika, piše politicki.ba.
Tekst i fotografije za portal politicki.ba pripremila Almasa Hadžić.
