Četrdesetdruga priča – Kad čovjek ujede psa
Nije vijest kad pas ujede čovjeka, već kad čovjek ujede psa. Tako su govorili oni koji su nas učili novinarskom zanatu. Tu se, naravno, misli na jednu novinarsku poštapalicu ili pouku, a ne da sad zbilja treba čekati da neki čovjek ujede psa.
Međutim, ni ovo dugo neće biti čudo nad čudima ako narodu bude išlo onako kako se sluti. Psi ujedaju naročito onda kada su gladni. Po nekoj logici, mogli bi da ujedaju i gladni ljudi. Sjetimo se ljudožderstva i sličnih pojava. Primjećujući sve veći broj „crnpuraste“ ali i ostale djece kako, u potrazi za hranom, pažljivo istražuju kontejnere – i to ne samo noću, nego i u po bijela dana – upadam u neugodne misli. Jer, „istraživača“ je sve više, a kontejnera sve manje.
Ipak, ova priča nije posvećena djeci i kontejnerima. U stvarnosti to nekako i ide, ali za priču dođe pomalo surovo, zar ne? Stoga, neka početak ovog kazivanja – da nije vijest kad pas ujede čovjeka već obratno – posluži samo kao novinarska pouka. U jednoj njenoj praktičnoj varijanti moglo bi da stoji -nije više posebna novost pričati o štrajku, ali jeste ako je štrajk po nečemu pose-ban.
Nedavni štrajk u „Alhosu“ bi ostao običan kao i svi drugi, da se nije javila jedna radnica koja je nizu radničkih zahtjeva dodala još jedan: „ Hoćemo da Božić i Bajram budu neradni dani! ”. U gomili vitalnih zahtjeva, ovaj je djelovao nekako neozbiljno, pa je dočekan uz buru smijeha, to jest podsmijeha. Takav prijedlog dosad je bio nečuven.
Međutim, ako ćemo pravo, ni zahtjev ni drugarica koja ga je formulisala nisu zaslužili podsmijeh. U suštini, to i ne bi bila neka revolucionarna promjena. Vjerski praznici su i dosad u radnim organizacijama poštovani i obilježavani, mada je to bilo nezvanično, uvijeno, „između redova“ – kako kaže drugo novinarsko pravilo.
Nema zvaničnih podataka o odsustvovanjima s posla u vrijeme vjerskih praznika. Tema je „pipava” pa niko u nju ne pipa, odnosno svi se prave ludi. Međutim, i bez statistike nije teško utvrditi da se u mnogim našim kolektivima baš u te dane koriste neki narađeni dani, bolovanja i tako dalje. I radničke kuhinje, kako to već dolikuje, daju svoj doprinos prazničnoj atmosferi. Kuhari dobro čitaju „ između redova “. Oni poznaju stomake, ali i svijest radnog naroda. Stoga se u dane vjerskih praznika za one koji ipak moraju do rade serviraju neke maksuz đakonije, birani kolači, ili pak riba. Sve zavisi od „prazničnih propisa“. Tako to traje već godinama, i u najmnogoljudnijim i klasno najsvjesnijim kolektivima.
Ako je već tako, onda zahtjev one drugarice nije bez osnova. Ona, zapravo, predlaže da se ozvaniči ono što se i onako događa, da se otkloni jedno kolektivno prikrivanje, koje je smiješno samim tim što je kolektivno. Stiče se utisak da bi takva odluka posebno godila nekim „drugovima“. Oni jadni, kao najsvjesnija snaga, još uvijek moraju da svoje vjerske posjete, naročito dobrim seoskim domaćinima, oblažu političkim razlozima.
Nije nimalo lako kriti se od sebe, ali nisu ni oni krivi što ne smiju biti naivni kao radnica „Alhosa“. Ona je javno iskazala svoju religijsku svijest u trenutku koji još uvijek nije za to povoljan. Postala je bijela vrana. Stoga, čuje se iz rukovodnih struktura, nikad neće moći da bude funkcioner ni sindikalne podružnice. Eto šta sve može da napravi odsustvo klasne svijesti. Da čovjek ujede sam sebe!
Pa bilo ili ne bilo vijesti o tome.
(Zvornicki.ba)
