Tridesetpeta priča
“Gdje da pođeš u ovo hladno doba,nemaš gdje”, kaže pjesma. Bašte – ne rade. Korzo je napušten čim su temperature
pale i zapuhala uvertira za čuvenu zvorničku kombinaciju bure i košave, koja će se davati punih šest mjeseci.
Nelagodni nagovještaj zime plaši nas više od same zime. Po zakonu tržišta cijena kubika drva naglo skače. Uostalom,
kad sve skače, zašto i kubik ne bi. A neki sindikati otkazuju radnicima davno naručeni ugalj. Našli su, vala, kad će. Sve u svemu, biće smrzavanja ove zime u natprosječno hladnom Zvorniku. Ako, i jesmo se ispekli ljetos.
I tako, prošli su dani besplatnih izlazaka i praznodžepnih šetancija pod vedrim nebom. Niodakle i nikud. Pivo je već ponegdje otišlo na šezdeset hiljada. Kad ovo bude čitano, možda će otići i dalje. Da ga bar ne kombinuju sa vodom. I to je ta svakodnevnica. Dvadeset, trideset, sedamdeset odsto… Koliko ko ugrabi u opštoj trci svakog protiv svih.
Ali nećemo o cijenama, premda je skoro sve skopčano sa njima. Opet ćemo malo o pozdravljanjima. Svakome ponekad dosade susretanja silnih poznanika u našoj glavnoj i jedinoj pravoj ulici, prazni pozdravi i klimanja glavom. Ako nekad, po navici, klimneš glavom pogrešno – neće otići u prazno. Uvijek se nađe neko ko će ti uzvratiti, jer pati od hronične klimoglavice.
E kad budete time prezasićeni, možete ići ispod autobuske stanice, jer tamo više nije nesnosna gužva. Doduše, teško je proći kroz onaj uzani prolaz, kraj prodavnice „Borovo“, pošto je isti non-stop zakrčen zaljubljenim parovima. Ali ljubavi se sve oprašta. Pogotovo ako ste imali prilike da na istom mjestu, krajem septembra, slušate zaglušujuću melodiju „Samo nam je ljubav potrebna“. Ona ja nekoliko dana neprekidno emitovana sa drugog ili trećeg sprata »Namahdžaha«. Samo nam je ljubav potrebna (ova i ona) – to dođe kao misionarski, humani zov na čišćenje duša u vrijeme kad je moral opako zarib’o, kad i brat brata samo kroz dinar (pardon— marku) gleda.
Na istom putešestviju zapazićete da kafana »Željo« ne radi, jer je renoviraju. Krajnje je bilo vrijeme da stari, dobri i oronuli »Željo« dobije novo ruho. Ljetos je tamo jedna klapa nalivenih boema cijeli dan meraklisala pjesmu „Evo banke cigane moj“. Šta ćeš, nekad je banka bila velika stvar, a sad i ona i pjesma zvuče otužno. Vjerovatno će »Željo« sa novim izgledom dobiti i nove pjesme. Recimo – evo »rudarke« cigane moj!
I ja sve vrijeme bježim od inflacije, ali me ta tema n e ostavlja na miru, kao ni štrajkovi. Svi ti mitinzi, protesti, iznuđeni zborovi, obustave – ili kako već štrajkove s ve nazivaju – postali su toliko uobičajena pojava da ih više ni sredstva informisanja ne registruju. Ipak, jedna pobuna, i to naša, našla je ovih dana mjesta u mnogim listovima, pa čak i na televiziji. Šta ćemo kad imamo originalnosti i za izvoz.
Radi se o nedavnim demonstracijama učenika iz Karakaja, od prvog do četvrtog razreda. Autobus nekoliko puta nije naišao, a „đačići“ se podignu, pa pravo pred zvornički parlament. Oko stopedesetoro njih, jedinstveni i odlučni, bez „štrajkbrehera“, istakli su svoje zahtjeve, čemu su zvaničnici udovoljili čvrstim obećanjima da se pomenuto neće ponoviti.
Neki u ovom protestu talentovanih mladih buntovnika iz radničkog Karakaja vide zapravo ispoljavanje zakamufliranih nezadovoljstava njihovih roditelja, po sistemu – djeci se sve prašta.
Nakon svega, čovjek mora da se zapita – hoće li to sada buntovništvo, mitingovanje i slično, postati ključni dio odgoja djece? Zar je definitivno nestalo ono “Samo nam je ljubav potrebna?
(Zvornicki.ba)
