Da je lov porodičan sport, najbolje pokazuje i primjer porodice Glišić iz Bratunca. Tri njena člana, otac Nenad i sinovi Mirko i Marko su članovi Lovačkog udruženja “Čauš”.
U gradiću na lijevoj obali Drine skoro svi znaju za Glišiće, a pogotovo su prepoznatljivi u lovačkim krugovima.
– U Bratunac smo se doselili iz sarajevskog predgrađa Ilijaša, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako je lov moja velika ljubav još od “malih nogu”, u novoj sredini odmah sam se uključio u ovdašnju lovačku organizaciju. Lovci su poseban soj ljudi, gdje god da ih “bacite” oni će se snaći, jer vole da se druže i ljuduju, da uživaju u šumi, gori, prirodi – kazuje Nenad koji je postao lovac 1987. godine.
Priča da je lov je zavolio ponajviše zahvaljujući stricu Slobodanu, uz koga je išao po sarajevskim lovištima još od svoje desete godine, najčešće hraneći lovačke kerove i noseći ruksake starijim lovcima.
Nenad kaže da najviše voli lov na divlje svinje. Dok je živio u Ilijašu, sjeća se, odstrijelio je tridesetak “divljaka”. Pet veprova bili su trofejni primjerci.
– Lovišta oko sarajevskog platoa, prije svega u opštinama Ilijaš i Pale, bogata su visokom divljači. Pored lova na divlje svinje, svakako veliki izazov za nas lovce predstavljaju hajke na vukove. To je poseban doživljaj, a lovačkoj želji nema kraja ako mu se posreći da na nišan izađe vuk, pa još ako uspije da ga odstrijeli onda je zadovoljstvo potpuno – govori Nenad, naglašavajući da je prije desetak godina, na Romanijskom platou, bio uspješan u lovu na vukove. Trofej odstrijeljenog vuka, s ponosom, čuva u svom porodičnom domu u Bratuncu.
Kaže da danas u bratunačkoj, a posebno na teritoriji opštine Srebrenica ima vukova, ali ih je teško odstrijeliti. Nenad je srećan što su njegovim stopama, krenuli i sinovi Mirko i Marko. Stariji ima 26, a mlađi 23 godine. Čim su postali punoljetni, položili su lovački ispit. Prije toga, zanat su “pekli” u podmlatku LU “Čauš”. Već na početku karijere, Mirko je imao zapaženiji ulov o čemu priča s posebnim emocijama.
– Bio je decembar, snijeg se zabijelio u našem reviru. Sezona lova na divlje svinje u punom jeku. U grupi nas šestorica, koji uglavnom zajedno lovimo. Kerovi su bili u pogonu, a mi pripravni u skrovištu. I u jednom trenutku, prema nama je krenulo nekoliko divljih svinja. Brzo sam reagovao, nanišanio, i jedan hitac iz mog karabina bio je precizan. Stariji lovci čestitali su mi na ulovu – priča Mirko o svom vatrenom krštenju.
Tri godine mlađi Marko s nestrpljenjem sluša svog brata.
– Nisam ni ja baš bez sreće. Bilo je i na mom nišanu raznovrsne divljači. Ipak, najvažnije dobro druženje u prirodi – dodaje Marko, napominjući da je s bratom lovio u Semberiji i u susjednoj Ljuboviji, preko Drine, kod kolega iz LU “Mileta Polić-Bata”.
Mlađani Glišići, zahvaljujući ocu Nenadu, upoznali su skoro sve tajne ovog sporta, naročito onu vedriju. Lovačke priče, anegdote i šale, jednostavno doživljaji iz lova prepričavaju se skoro svakodnevno.
– Osjećam se ponosno kad sam sa svojim sinovima u šumi. Mnogo razgovaramo, savjetujem ih kako i na koji način da se ponašaju u lovištu, da, prije svega, budu disciplinovani, odgovorni, da ne potežu za oružjem dok nisu sigurni da ispred sebe imaju divljač – očigledno prisutna je očinska briga kod najstarijeg lovca u porodici Glišić za bezbjednost svojih sinova.
Ova lovačka trojka najviše vremena provodi u lovištu koje se prostire uz pojas rijeke Drine, u rejonu Zapolje, kod Fakovića. Sa Glišićima u grupi najčešće su Mirko Popić, Mitar i Igor Ilić, Milomir i Aleksandar Simić.
– Ovo je područje s bogatim lovištem. Tome su, sigurno, ponajviše doprinijeli naši lovci svojom stalnom brigom na zaštiti i uzgoju divljači. Nama je najvažnije da se dobro družimo i uživamo u prirodi. Kad polazimo u lov, naši ruksaci su puni hrane, raznih mezetluka, tako da boravak u lovištu za nas predstavlja istinsko zadovoljstvo – kazuje Nenad.
Glišići mogu da se pohvale i dobrim kerovima. Trenutno, u svom domaćinstvu, imaju pet komada, dva trobojca i tri alpska brak jazavičara. Njihovi psi su izuzetnog kvaliteta, što su demonstrirali i na ocjenskim smotrama koje su organizovane u ovom dijelu Podrinja.
Srndać u zlatnoj medalji
U svojoj riznici trofeja Nenad ima i odstrijeljenog srndaća, čija je trofejna vrijednost pripadala zlatnoj medalji.
– Bilo je to krajem jula prošle godine, kada se na samo dvadesetak metara od mene pojavio srndać istinske ljepote. Takav primjerak se baš rijetko sreće. Ponosan sam što sam vlasnik ovog trofeja, koji pokazuje da u našem lovištu imamo kvalitetnu srneću divljač – kaže Nenad.
(Lovački savez RS)
