Milosav – Mićo Lazarević iz Donjeg Šepka, sela smještenog na sredokraći puta između Zvornika i Bijeljine, bavi se lovom pune tri i po decenije. Ljubav prema ovom hobiju naslijedio je od oca Vukašina, pa potom prenio na sina Sinišu.
Radeći u hemijskoj industriji, lozničkoj „Viskozi“ i zvorničkoj Fabrici glinice „Birač“, iz zdravstvenih razloga, da bi neutralisao dejstvo hemikalija, sve češće je, priča Milosav, boravio u prirodi, na čistom vazduhu, te se tako rodila i ljubav prema lovu.
– Lovac sam od 1984. godine – kazuje Lazarević, u svom kraju i u lovačkim krugovima poznat po nadimku Zebec, svojevremeno i uspješan fudbaler u lokalnom fudbalskom klubu Napredak.
U bogatoj karijeri najviše je lovio lisice, a kao rijetko koji ovdašnji lovac imao je priliku da u jednom danu odstrijeli čak četiri komada. O tom jedinstvenom događaju kaže:
– Jedne večeri završio se lov u kome nisam ništa odstrijelio. Kolege, onako zajedljivo, kažu: „Ubij nešto, mi častimo“. Odgovorio sam im da će biti obaviješteni kad se to desi.
Ubrzo potom, nastavlja Lazarević, komšija Boban Lazarević javio mu je da na obližnjem brdu „padaju“ fazani! – Odmah sam pomislio – mora da ih tjera lisica. Stigao sam na to mjesto i odstrijelio jednu. Razumljivo, radovali smo se tom uspjehu. Još dok je cijev puške bila vruća, kerovi su podigli još tri lisice, tako da sam to veče odstrijelio četiri komada – sjeća se Mićo ovog nesvakidašnjeg podviga.
U porodici Lazarević svojevremeno su se bavili i kinologijom. Odgajali su poznate pasmine, prije svega posavce i balkance, po kojima su bili prepoznatljivi u ovom dijelu Podrinja. Svoju veliku ljubav prema životinjama ova ugledna lovačka porodica pokazala je i tokom uzgoja zečeva, kada su svojevremen, u svom domaćinstvu imali petnaestak komada.
– Jednom prilikom u dvorištu smo našli divljeg zeca, što nam je poslužilo da uradimo ukrštanje divljih i pitomih zečeva. Kada odrastu, po pravilu, puštali smo ih u prirodu radi obuke i treniranja pasa, a nerijetko smo ih i poklanjali kolegama – kazuje Milosav objašnjavajući važnost reprodukcije, odnosno obnove svježe krvi, kako to popularno lovci kažu.
U matičnom udruženju „Soko“ iz Kozluka bio je predsjednik Skupštine, kao i dugogodišnji predsjednik lovačke sekcije Šepak. Ne skriva zadovoljstvo kad priča o lovu i susretima sa kolegama.
– Naša druženja su najbolji dokaz da lov kao sport zbližava i oplemenjuje ljude. Otuda je i obaveza nas lovaca da njegujemo druženja i lijepu riječ, da iznad svega insistiramo na ljepoti doživljaja i prijateljstvu među lovcima. Prvenstveno treba da budemo ljudi, da čovjek čovjeku bude čovjek. Ako se ova poruka ostvari, sve ostalo će doći samo po sebi – i bogatstvo lovišta i disciplina članstva i lovni turizam i odumiranje krivolova – podvlači Lazarević.
Trofeje, veli, ne pamti jer, kako kaže, za njega je lov prije svega sport i potreba za druženjem i boravkom u prirodi. Reče nam da pušku podiže jedino ako se lovi za trofej. Godinama ga je zanimalo prepariranje divljači. Priča da su lovci zbog divljači, a ne divljač zbog lovaca. Smatra da je potrebno još više raditi na uništavanju predatora, koji su brojni oko rijeke Drine, jer se dosta hrane baca.
– Ovdje nema dosta šuma da bi se divljač mogla sakriti, pa zato lovci moraju više biti posvećeni uništavanju raznih predatora koji kidišu na plemenitu divljač – objašnjava popularni Zebec.
– Nikada mi cilj nije bio da odstrijelim što više divljači. Uvijek sam želio da mi lov bude prilika za druženje i upoznavanje novih ljudi, ali i zaštita prirode – kazuje Milosav i dodaje da, kad se jednom krene u lov, onda više povratka nema. Jer, veli, lov opčini čovjeka, nadahne ga i oplemeni, a to se mora njegovati.
Po svom pozitivnom temperamentnu Milosav prednjači ne samo u svojoj sekciji nego i u cijeloj lovačkoj organizaciji.
– Više se pojelo prasadi i jagnjadi nego zečeva – u svom stilu će Zebec, inače poznat po vedrom duhu.
Tokom cijele karijere Milosav je bio aktivan u edukaciji mladih lovaca i organizovanju druženja. Dodaje da ima dosta ljudi sa strane koji nisu lovci, ali su stalno s njima, u prirodi, radi druženja.
– Oni nam pomažu u uzgoju i prihrani divljači, pogotovo su aktivni na sjedeljkama poslije lova – govori Lazarević.
Kaže da je najviše lovio u priobalju Drine, u ataru svog i susjednih sela.
– Pošto sam rano ostao bez oca, nisam imao mogućnosti da idem dalje od kuće, u druga lovačka udruženja. Išao sam do Glavičica, lovišta u bijeljinskoj opštini, zatim do Tuzle i okolnih gradova. U Loznici i Zajači, preko Drine, lovili smo divlje svinje, ali na tom terenu nisam imao većeg uspjeha – ističe ovaj uzorni lovac iz Donjeg Šepka.
Milosav je ponosan na svog nasljednika, sina Sinišu, koji je lovac od 1998. godine. Lovačku tradiciju, po svemu sudeći, nastaviće i unuk Uroš koji je već obezbijedio lovačku uniformu i druge lovačke rekvizite. U porodici Lazarević želja je da i mlađani Uroš jednog dana postane čuveni lovac u Podrinju, poput svojih predaka – pradjede Vule, djeda Milosava i tate Siniše…
Kumovi
Milosav Lazarević je lovački ispit položio kada je Lovačko društvo u Kozluku nosilo ime „Fazan“. Nakon rata, kada je obnavljan rad ove lovačke organizacije, iz sekcije Šepak je potekla inicijativa da se društvo zove „Soko“, pa se tako Milosav i njegove kolege smatraju kumovima svog udruženja lovaca.
Zebecova čeka
Lovci iz Donjeg Šepka nedavno su izgradili lovačku čeku za visoku divljač. Na ovom lovačkom objektu, koji se nalazi na lokalitetu Pobrđe, već je ispisan natpis „Zebecova čeka“!
– Visoka je šest metara, sa oko pet kvadrata unutrašnjeg prostora. Ima četiri otvora sa kojih se pruža predivan pogled na okolinu. Pošto ovdje često dolazimo u lov, bez puno razmišljanja smo odlučili da baš na ovom terenu sagradimo visoku čeku – pričaju lovci iz Donjeg Šepka.
Zemljište na kojem se nalazi čeka ustupio je Ljubiša Lazarević, dugogodišnji lovac iz Donjeg Šepka, dok su u izgradnji ovog objekta, pored Milosava i Siniše Lazarevića, učestvovali i Bojan Ivanović, Ljubisav Lazarević, Radislav Tokanović te Boban i Miško Lazarević.
– Za nas ova čeka mnogo znači. Kad god dođemo na ovaj predivan teren, možemo uistinu da se odmorimo i da uživamo u ljepoti prirode. Ovdje je nadmorska visina oko 180 metara, pogled doseže na sve četiri strane, a što je najvažnije, ima i raznovrsne divljači – ne kriju oduševljenje lovci iz Donjeg Šepka koji su završetak ovog objekta proslavili uz lovačke specijalitete.
Prvi otkrio dabrove na Drini
Dabrove na rijeci Drini prije nekoliko godina prvi je otkrio upravo Lazarević.
– Baš ovdje, na lokalitetu Debela Međa, bila su povijena i načeta stabla. Znali smo da je to posljedica prisustva nekih glodara. Kad se, poslije nekoliko mjeseci, korito Drine smanjilo, vidio sam tragove po pijesku i dva dabra u plićaku – govori popularni Zebec.
(lovcirs)
