Alija Džapić, koji je na prošlom suđenju direktno ispitan, odgovarajući na pitanja Odbrana potvrdio je da je imao 17 godina 1992. godine, te da niko iz Vlasenice u to vrijeme nije bio uključen u njihov odlazak iz Bratunca.
Tokom unakrsnog ispitivanja je izjavio da dozvoljava mogućnost da je zgrada policije, u kojoj je bio smješten, bila sa prizemljem i dva sprata, a da je on bio na prvom. Potvrdio je da su ih u “Sušici” čuvala lica u uniformama, ali nije bilo maltretiranja, te je iz “Sušice” prebačen u Cersku.
Na pitanje Garićevog branioca Nenada Rubeža, Džapić je potvrdio da mu je 2008. u Tužilaštvu predočavana njegova izjava iz 1993. na osnovu koje je i ispitivan. Odbrana mu je predočila zapisnik iz 2008. u kojoj ga je Tužilaštvo upitalo da li može glasnije pričati jer se sve snima, na šta je svjedok rekao da je tačno, ako tako piše. Potom je branilac Rubež kazao da im je Tužilaštvo kazalo da nemaju snimak, te da iz tužilačkog spisa nedostaju dokazi koji idu u korist Odbrane.
Svjedok je negirao da je ikoga poznavao u Vlasenici kada je doveden. Nakon što ga je branilac podsjetio da je izjavio na prošlom ročištu da ga je tukao Goran Garić, a potom ga upitao zašto to nije učinio u istrazi kada je rekao da je maltetiran od strane njemu nepoznatih lica, Džapić je izjavio da se može desiti da mu je to promaklo.
Svjedok je potvrdio da je 2008. kazao da je, osim Slađana Pajića, čuo i za ime Goran zvani Vjetar, te je tada izjavio da nije siguran da je Garić. Kazao je da je od kolega koji su s njim boravili čuo za prezime Garić, te potvrdio da postoje dvojica Gorana koja su ga tukla.
“Ja stojim pri izjavi da je bio Goran Garić i Goran Vjetar“, naveo je svjedok, a potom je na pitanje Odbrane, zašto Gorana Vjetra nije spomenuo u direktnom ispitivanju, rekao da su se svakodnevno mijenjali.
Naveo je i da je vidio Gorana Garića, koji je bio u maskirnoj uniformi, te negirao da su to bile plave policijske uniforme.
Garić, Mane Đurić, Radenko Stanić i Miroslav Kraljević optuženi su za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima –počinjenim tokom 1992. i 1993. godine.
Prema optužnici, Đurić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Stanić komandir, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.
Hasib Avdić je posvjedočio da je 1992. živio u Piskavicama i da ga je vojnik u maju odveo u zatvor u kojem je bio deset dana, gdje ih je bilo oko 37. Kazao je da je bio neki Garić, ali da njega nisu puno ispitivali.
Tužilac Seid Marušić mu je predočio izjavu iz 2008. u kojoj je izjavio da ga je ispitivao Goran Garić i Goran Višković zvani Vjetar, nakon čega je svjedok izjavio da ga je ispitivao Šargić, koji je bio komandir policije, te Goran Vjetar, koji mu je bio komšija.
Nakon što je pušten iz policijske stanice, odlazi kući, a potom ga odvode u “Sušicu”, gdje su bili stražari Ilija, Goran Tešić i Dragan Nikolić. Izjavio je da Gorana Garića nije vidio i da je iz “Sušice” prebačen u Batkoviće.
Tokom unakrsnog ispitivanja, potvrdio je da je u zgradi policije rekao da ima oružje i da je to oružje “valjda“ bilo ilegalno. Kazao je da mu je poznato da je protiv njega bila podnesena i krivična prijava zbog oružja, te da ga je zbog toga i predao.
Potvrdio je da je ga je ispitivao Goran Višković zvani Vjetar, a ne Goran Garić te da nije vidio da je Garić nekoga tukao. Pokazujući u sudnici na optuženog Garića, svjedok je izjavio da ne poznaje optuženog i da to nije taj Goran Garić, koji je bio njegov radni kolega.
Na pitanje Tužilaštva, izjavio je da imaju dva Gorana Garića.
Azema Malčinović je ispričala da je prije rata živjela s porodicom u Vlasenici i da je imala dva brata – Azira i Azima Nusića, i sestru Aziru Hajdarević. Njena braća su u civilu krenula prema Kladnju u grupi sa 100 ljudi, za koje je poslije čula da su ubijeni. Dodala je da posmrtni ostaci njene braće i sestre nisu nikad pronađeni.
Nastavak suđenja je zakazan za 22. mart.
