Najbolji mladi glumac Njemačke je Zvorničanin Edin Hasanović. Ovaj mladić Zvornik je morao napustiti prije 26 godina. Od svog oca razdvojen je 1.juna 1992.godine u mjestu Bijeli Potok između Đulića i Cera.
Tog dana u nepoznatom smjeru odvedeno je više od 650 bošnjačkih muškaraca, civila uzrasta od 14 do 75 godina iz naselja u dolini rijeke Sapne. Ti isti zarobljenici su nešto ranije predali lovačko i svako drugo naoružanje srpskim vlastima u Zvorniku. Nažalost svi zarboljenici su ubijeni. Za ovaj ratni zločin odgovaralo je nekoliko vršilaca vlasti u tom vremenu. Edin Hasanović je svojim statusom na facebooku možda najbolje ilustrovao svo zlo koje rat donosi. Ko rat želio u kući mu bio. Post prenosimo u potpunosti, kako se nikada i nikom ovakvo zlo ne bi ponovilo:
Približava se ponovo dan, u kojem je nestalo 750 muškaraca iz okoline Klise, u vihoru Bosanskog rata. Taj dan se računa kao njihov Dan smrti. Da li su umrli taj dan, u narednim danima, sedmicima ili mjesecima, i kako, zna samo jedan preživjeli nejasno, koji je u toku streljanja uspio preživjeti. Do danas od većine njih nema traga. Nema tragova i tako nema mezara. Ni od Senada, moga oca.
Cijeli moj život želim da ukopam mog oca, prije nego navršim njegove godine, u kojima je odveden i ubijen.
Eto došlo je to vrijeme. 2018. godina i saznanje, da se moja želja nikada neće ispuniti, jer ni on, ni njegova braća, ni većina tih očeva, sinova i muževa nisu do danas pronađeni u masovnim grobnicama u Bosni.
Ova godina je drugačija, od svih ostalih. Naime sa današnjim danom, ja sam svog oca nadživio. Nikada do sada nisam mu se bliže osjećao kao danas, sa 26 godina. Tačno toliko mlad smio je moj otac postati. Dok ja pravim planove, radim, volim i smijem se, on se morao suočiti sa smrću. Sopstvenom.
Moja mati zatvori oči i još danas vidi sve jasno, kao i svakog 1.juna:
“Kao da se sada dešava. Ja bih ga mogla po odjeći prepoznati, tako dobro znam sve”.
Moj babo- ta riječ koju nisam nikada smio izgovoriti- nije pokazao svoj strah. Želio je da bude jak za svoju mladu ženu, koju je tek prije tri godine oženio. A potpuno sakriti nije mogao: “Njemu je curio znoj, kao nikada”.
Tačno danas prije 26 godina je nas morao teška srca napustiti. Nije se mogao ni oprostiti sa nama.
Nosio me je na svojim rukama. Jedan četnik ga je stavio pred izbor, da baci bebu u rijeku ili da je preda svojoj ženi.
“Čuvaj ga dobro” rekao je moj Senad.
Onda- jedan posljednji pogled između mame i babe. Ne znajući da će im biti posljednji.
Penje se u kamion.
Moja nana je tog dana izgubila tri sina.
Nikada se više o njima nije čulo.
A mama ga nije razočarala:
“Danas je ta naša mrvica odrastao čovjek i ima tačno onoliko godina, koliko si ti imao kad su te dušmani odvojili od nas. I trudila se koliko je bilo u mojoj moći da ga odgojim, da bude insan u pravim smislu. Danas bi ti bijo ponosan i naj sretni otac na svijetu. Ti nisi među nama, al dok mi živimo i ti ćeš zauvjek živjeti u nama. Neka ti Allah podari naj ljepše mjesto u đzenetu.”
Pomirio sam se sa tim da nikada neću znati kako mu zvuči glas, da neću znati kakav mu je miris ili kako je biti u njegovim zagrljaju. Nikada neću saznati šta je mislio u zadnjim trenucima.
Ja znam koliko me je volio. I koliko sam mu sličan. Da govorim i hodam kao on.
Ali je čudan osjećaj godinu za godinom, boriti se protiv toga, da nada nestaje, konačno naći mir. Tjera me život da živim s tim, da neću nikada znati gdje da mu proučim El-Fatihu.
Pet slika i jedan prsten su od njega ostali. I jedan privjesak, koji uvijek nosim sa sobom. Ugravirano “Volim te”.
Kao da je znao, koliko će mi on snage u životu dati.
