Hašim Muratović ispričao je da je prije početka rata živio na relaciji selo Jusići – Beograd, gdje je bio zaposlen, zbog čega nije bio upoznat sa svim događanjima u selu. Po konačnom odlasku iz Beograda u ljeto 1992., vratio se u BiH, tačnije u Sapnu, a u jesen iste godine posjetio je i Jusiće, gdje je u porodičnoj kući našao tijelo majke, koja ostala u kući 27. maja, kada je izvršen napad.
Svjedok je izjavio da je tokom posljednjeg dolaska u Jusiće iz Beograda, sredinom aprila 1992. godine, na putu od Kozluka do Jusića naišao na barikade i kontrole u kojima su bile naoružane osobe. Prisjetio se događaja kada je njega i grupu ljudi s kojom je putovao, na lokalitetu Ugljenac zaustavio Vlado Ristanović, koji je izašao iz šume noseći pušku.
Svjedok je ispričao kako ih je Ristanović postrojio i ispitivao, te da mu se nakon deset-petnaest minuta pridružila osoba za koju pretpostavlja da je oficir, s kojom je Ristanović kratko razgovarao, nakon čega su grupu pustili da nastavi put u Jusiće. Svjedok je dodao da je Ristanović bio u “šarenoj” uniformi, s puškom, i da ga poznaje odranije jer su išli zajedno u školu.
Tokom posjete selu svjedok je primijetio uspaničenost naroda, a govoreći o povratku u Beograd, kazao je kako mu je za ulazak u Srbiju bila potrebna dozvola, koju je dobio u Zvorniku. Dodao je i kako, tokom boravka u Beogradu do jula 1992. godine, nije imao nikakve informacije o porodici, a da je preko radija saznao da su Jusići granatirani, popaljeni i da su ljudi pobijeni.
Izjavio je da je po povratku u BiH, tačnije u Sapnu, saznao da su mu supruga i djeca u Kalesiji. Dvojica braće ispričali su mu kako su 27. maja vidjeli živu majku. U jesen iste godine svjedok je s grupom od deset ili petnaest ljudi, iz Sapne došao u Jusiće, gdje je u porodičnoj kući pronašao tijelo svoje majke Hate Muratović.
“Došao sam u kuću, ušao i našao majku mrtvu. Bila je na krevetu, ležala, ruke su joj bile pod glavom”, izjavio je svjedok, dodavši kako tada nisu mogli ponijeti tijelo majke te da su napustili Jusiće.
Nakon nekoliko dana, kako je rekao, ponovo se vratio u Jusiće, s namjerom da iznese tijelo majke, ali ga nije pronašao, i do danas ne zna gdje se nalaze njeni posmrtni ostaci.
“Ušli smo u sobu, spremili se da je odnesemo… i kada sam ušao u sobu, majke nije bilo. Neko je sklonio”, dodao je.
Na pitanje Sudskog vijeća da opiše da li je vidio povrede na tijelu majke, kazao je kako povrede nije vidio. Prisjetio se i kako je tokom te posjete vidio popaljene kuće, s polupanim prozorima i bez krovova, a na ulicama uginulu stoku. Odgovarajući na pitanje advokata Radivoja Lazarevića, branioca drugooptuženog Bože Vidovića, svjedok je rekao kako ne može precizno tvrditi je li njegova majka ubijena ili je umrla.
Za napad na Jusiće, u okviru kojeg su u maju 1992. izvršena ubistva više desetina ljudi i prisilno preseljenje stanovništva bošnjačke nacionalnosti, optuženi su Pero Radić, Božo Vidović, Petko Tomić, Branko Studen i Vlado Ristanović. Prema optužnici, oni su bili pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) Malešići.
Na pitanje tužiteljice Zorice Đurđević da li je još neko od njegovih srodnika stradao tokom napada na Jusiće, svjedok je odgovorio kako su mu stradali dvojica amidža, od kojih je “jedan zaklan, a drugi onako ubijen”.
Odgovarajući na pitanje Miloša Perića, branioca petooptuženog Vlade Ristanovića, o tome da li poznaje Ristanovića i o njegovom odnosu s mještanima Jusića prije i poslije rata, svjedok je ispričao kako optuženog poznaje odranije te da je prije rata odnos bio normalan, kao i da je Ristanović poslije rata dolazio u Jusiće, gdje je radio kod nekih mještana.
Nastavak suđenja zakazan je za 30. juni 2022. godine.
