U Kozluku je juče i danas “skromno” obilježena godišnjica egzodusa Bošnjaka iz ovog, ali i okolnih mjesta Skočića i Šepka, izložbom fotografija iz 1992.godine. Podsjećamo da je prije tri godine organizovan i događaj koji se održao džamiji gdje je upriličena tribina na temu “historija zločina”, događaj se održavao u sklopu obilježavanja godišnjice stradanja Bošnjaka Zvornika.
Prisutnim u džamiji govorili su magistar historije Mustafa ef.Muharemović, predsjednik udruženja porodica zarobljenih i nestalih Zvornika Ahmet Grahić, kao i preživjele žrtve Abdulah Hasanović iz Kozluka i Zijo Ribić iz Skočića. Zijo je simbol stradanja Roma u Zvorniku i Bosni, dječak koji je preživjeo strijeljanje svoje porodice, govorio je o svjoj životnoj horor priči od koje se svakom normalnom čovjeku diže kosa na glavi.
Oko stotinu Kozlučana i njihovih prijatelja okupilo se na ovom događaju i pratilo izlaganja prisutnih. Sa naučno-metodološke strane pojam zločina nad Bošnjacima u Podrinju kroz historiju pojasnio je magistar Muahremović. Ahmet Grahić je zločin u Kozluku poredio s drugim zločinima na području Zvornika i da je život mušaraca Kozluka pošteđen samo zbog cifre ubijenih Bošnjaka do 26.juna 1992. godine na području Zvornika. Naveo je Grahić da su u Kozluku ubijeni svi oni koji su ostali u svojim kućama i odbili da idu na deportaciju i potpišu kako svoju imovinu ostavljaju srpskim vlastima Zvornika.
Nakon potresne priče Abdualaha Hasnovića o vremenu provedenom u logorima širom Zvornika, nakon zarobljavanju prilikom pokušaja da dođe kući s posla, počela je priče Zije Ribića.
Priča od momenta povratka u pust Skočić Roma koji su bili izbjegli ranije u Loznicu, pa se nakon obavještenja o garantovanj sigurnosti vratili svojoj kući rasplakala je sve prisutne. Ono što je Zijo ispričao teško je zamisliti, a vidjeti se jedino može u horor filmovima.
Nakon što su pripadnici srpske paravojne jedinice Simini četnici upala u Skočić i zarobila oko 30ak Roma koji su se skrivali u jednoj kući kreće sadističko iživljavanje nad zarobljenim. Djevojčice od 12 godina su silovane, muškarci tjerani na protubludne seksualne radnje, batinanje, traženje novca, pljačka, batinanje, silovanje svih ženskih osoba, sve to nije malo nego su ih potovarili na kamione i onda vozili putem do Kozluka, pa dalje kroz Malešić do mjesta Hamzići koje je na području Šetića, ali blizu Klise.
Tu je kompletna Zijina porodica ubijena, a on ranjen u ruku i nožem uboden u glavu, nakon čega su ga bacili u jamu sa ostalim ubijenim Romima Skočića. Zijo se nakon nekog vremena probudio i stigao do prve kuće u kojoj su živjeli ljudi. Tu su ga kako je rekao uzela dvojica vojnika u zelenim uniformama i odveli u Kozluk gdje ga je previjala pripadnica “Siminih četnika”. Dvojica hrabrih vojnika pobrinula su se da Ziju ne preuzmu pripadnici “Siminih četnika” nego su njega uspjeli sprovesti do zvorničke bolnice gdje je Zijo hospitiliziran i odakle je nakon dvije godine prebačen na liječenje trauma u Crnu Goru. Ovo je najkraće prepričano ono što je Zijo govorio.
Ljudskom umu je sve ovo nepojmljivo, ali se nažalost desilo i Zijo kaže da svoju priču priča gdje god stigne jer smatra da je to jedini pravi način da do novog rata ne dođe i da ono što je nepojmljivo ljudskom umu postane normlano i svakodnevnica.
Prisutnima su predstavljene i poeme na temu egzodusa Kozluka, a prisutni su se u tišini, sa suzama u očima i puni ponosa i prkosa zbog povratka na svoje i u svoje mjesto iako zli umovi to nisu zamišljali tog 26.juna 1992.godine.
Iz Kozluka su Bošnjaci prebačeni u Palić u Srbiji gdje su nastale neke od izloženih fotografija, nakon čega su prebačeni u zemlje zapadne Evrope.
Na Paliću su ostali dok im nije osiguran odlazak u treće zemlje.
(Zvornicki.ba)
