U znak sjećanja na ubijenu mladost na tuzlanskoj Kapiji, 25. maja 1995. godine, danas je u Tuzlanskom kantonu Dan žalosti.
Porodice ubijenih, prijatelji i hiljade građana, među kojima su bili učenici iz više tuzlanskih škola, položili su cvijeće na Aleji mladosti i na Kapiji, mjestu na kojem se masakr dogodio.
Usljed pada granate, ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske na Ozrenu, kobnog majskog dana ubijena je 71 osoba, prosječne životne dobi 23 godine. Najmlađa žrtva je dvogodišnji Sandro Kalesić.
Preko 200 mladih je ranjeno. Nuri Alispahić iz Srebrenice ubijena su dvojica sinova i muž.
Sina Azmira su ubili ˝Škorpioni˝, a drugi, Admir, je sa prijateljima, kao pripadnik policije, život izgubio u masakru na Kapiji. Nura je bila u Srebrenici i dugo nije ni znala šta se desilo s Admirom. ˝Kada je pala Srebrenica, onda sam saznala da je on poginuo. Tada mi je njegov drug poslao pismo i rekao da je samo govorio:´Da mi je majka ovdje, ona bi mene spasila´. Bio je živ još neko vrijeme i onda je umro˝, navela je Alispahić.
Šemsudin Alagić, tada pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, 25. maja 1995. godine bio je na planini Majevici. Do povratka u grad nije znao da je ubijen njegov sin Elvis zvani Enko (17), reprezentativac BiH u stonom tenisu koji se pripremao za Evropsko prvenstvo.
Dva mjeseca prije prvenstva kojem se toliko radovao, Enko je ubijen, a u znak sjećanja na njega u Tuzli se svake godine održava memorijalni turnir koji nosi njegovo ime. ˝Meni su moji saborci rekli da iz veze zovnem, da vidim šta je s mojim sinom, ali govorio sam da znam da on tu nije bio, jer nikada nije izlazio.
Ali, eto, kako kažu nikad ne reci nikad. Sve dok nisam kući došao, nisam znao šta je bilo. Vidio sam narod pred kućom i tada sam znao da je moj sin Elvis ubijen na Kapiji˝, ispričao je Alagić.
Novak Đukić, oficir Vojske Republike Srpske, prije tri godine pravosnažno je osuđen na 20 godina zatvora, nakon što je proglašen krivim da je kao komandant Taktičke grupe Ozren, 25. maja 1995. artiljerijskom vodu naredio da iz topova granatira Tuzlu.
No, Đukić, koji posjeduje srbijansko državljanstvo, prije upućivanja na izdržavanje zatvorske kazne pobjegao je u Srbiju, pod izgovorom da ide na liječenje. Od tada je nedostupan bh. organima, ali kaznu može služiti u Srbiji, prema sporazumu koji je ova država potpisala sa Bosnom i Hercegovinom 2010. godine.
Ovim se sporazumom omogućava međusobno izvršenje kazni ukoliko to zatraži Sud BiH, ali do sada to nije učinjeno. ˝U ove 22 godine tugu dodatno pojačava to što praktično niko nije kriv. Osuđen je jedan lik, jedna osoba koja je trenutno na slobodi zahvaljujući Sudu BiH. Za to što je on sada na slobodi, kriv je Sud BiH. Pored Đukića niko drugi nije procesuiran, niti je pokrenut postupak saučesnicima, tako da niko nije kriv˝, poručio je Hilmo Bučuk, otac ubijene Lejle (17).
Da li će ko odgovarati zbog brojnih propusta u slučaju Đukić, nije poznato. Roditeljima ubijene djece moralna satisfakcija nije samo to što je Đukić osuđen za ovaj ratni zločin. Oni njega i
mnoge druge odgovorne žele vidjeti iza rešetaka.
Jedan od najboljih video uradaka koji opisuje razmjeru zločina na Kapiji u Tuzli opisan je u video klipu mladog Aladina Kavgića koji je koristio isječke filma Atomski zdesna. Pogledajte ga u potpunosti kako se ovakvo zlo nikad nigdje nikom više ne bi ponovilo.(Tuzlanski.ba)
Jedan od ubijenih Zvorničana tog dana je Hasan Hrustanović iz Križevića. U nastavku prenosimo tekst portala Tuzlarije.net
Suze u Huseinovim očima i ruka spuštena na mezar na Slanoj Banji. Dodiruje i gleda sliku na mezaru i pažljivo uklanja grančice koje je vjetar donio sa okolnog drveća.
I jeste isti svoj braco. Isti Husein. Zvornički blizanci, zauvijek rastavljeni 25. maja 1995. godine, na najtužnijem mjestu u Tuzli. Na Kapiji.
– Nakon što smo protjerani iz Križevića kod Zvornika, stanovali smo u centru Tuzle. Brat blizanac i ja smo bili u 1. muslimanskoj brigadi u Kladnju. Brat je, noć prije, molio komandira da ga pusti, da se u Tuzli nađe sa djevojkom Šemsom – priča nam Husein.
Sjeća se da je njegov braco upoznao 20 – godišnju Šemsu iz Gradačca nekoliko dana prije, te da su se dogovorili da će se sastati na tuzlanskom šetalištu Korzu 25. maja navečer. Čučnuo je pored mezara, te nastavio nam pričati.
– Ona je pitala da li mogu doći i njene drugarice, a on je rekao da mogu. Sve sam to slušao. Oni su se dogovorili da se vide oko 20 sati ili 20 i 30 – prisjeća se Husein.
I on je bio na Korzu. Sjeća se kada je na tuzlanskom šetalištu te noći vidio Šemsu. Kretala se prema njemu zajedno sa njene dvije drugarice.
– One su mislile da sam ja Hasan, jer smo bili isti. Nije nas mogla razlikovati. Ja sam samo rekao: nisam to ja, to mi je brat. One su se nasmijale. Brat je išao od butika, a one su išle od kina Centar. I ne znam da li su se uspjeli pozdraviti – priča nam Husein.
Tada je, prisjeća se, na Korzu bio sa prijateljem iz Zvornika, koji ga je uhvatio za ruku i kazao da sjednu u baštu kod Kapije. Husein ga je ubjeđivao da uđu unutra. Ovo ubjeđivanje, ispostavit će se ubrzo, vjerovatno im je spasilo živote.
– On je rekao da neće. Ja sam ušao unutra, a on je krenuo zamnom. U tom trenutku sam čuo jaku eksploziju. Bio sam 10-12 metara udaljen. Čuo sam kako narod govori “upomoć”. Narod je padao oko mene. Vidio sam djevojku koja je vrištala, bila je ranjena. Mene je detonacija oborila. Mene je spasio zid – prepričava nam Husein dramatične događaje nastale te noći.
– Kada sam izašao, mrtvi su bili prekriveni. Ja nisam uopšte vidio da je brat tu. Mislio sam da je najvjerovatnije otišao, sakrio se. Otišao sam do majke i tješio nju. Govorio sam: nije on tu, otišao je negdje, doći će…Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve sam imao manje nade. Brat nije došao – govori nam Husein.
Nakon što je u centru grada sreo poznanika, koji se u tom trenutku vratio iz tuzlanske bolnice Gradine, saznao je da njegov brat nije živ. U bolnici je saznao da je Hasana pogodio geler u predjelu obraza, te da mu je presječena glavna arterija.
– Doktorica je kazala: da je bio na stolu, ne bi mogao ostati živ. Otišao sam gore i vidio ga. To mi je bio najteži trenutak u životu. Tada je nestao i dio mene – govori nam Husein.
Sutradan, u tuzlanskoj bolnici je prepoznao i Hasanovu djevojku Šemsu, i njene dvije drugarice. I one su poginule na tuzlanskoj Kapiji, a po želji porodice, ukopane u rodnom mjestu.
Cvrkut ptica koji mu danas budi sjećanja na najveći bol u životu. Bol koji je nastao na najvećoj tuzlanskoj rani i koji nikada neće nestati.
S.K.
(tuzlarije.net)
