“Ulaganja mala, a dnevnica dobra” Nije našla posao arheologa, ali njegovu platu zarađuje na bijelom luku
Verica Tanasić (44) nije uspjela da se zaposli kao arheolog, ali ipak živi od kopanja. Dok čeka da je pozovu da istražuje nalazišta, u selu Culine kod Malog Zvornika sadi bijeli luk.
Zahvaljujući „rezervnom zanimanju“, ove sezone bi trebalo da sa njive ubere prosječnu godišnju platu arheologa. A osim ovog povrća, zasadila je i lješnike.
Od njih ove godine ne očekuje naročit prinos, ali kaže da je zato važno da se čovjek ne osloni na samo jednu profesiju, kao ni na samo jednu biljnu kulturu.
Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ali radi na projektima, po nekoliko mjeseci godišnje.
– Kada sam 2008. godine diplomirala, nisam imala puno šansi da se zaposlim. Zbog zabrane zapošljavanja u državnom sektoru je bilo teško čak i da odradim pripravnički staž. Onda sam 2015. odlučila da sebi napravim neki posao i zasadila sam malu plantažu lješnika. Nastradao je od plamenjače i ovo mu je jako loša godina, tako da je tu sada luk, kao neka rezerva – priča Verica dok na čardaku priprema glavice koje će uplesti u vijenac za prodaju.
Po pozivu radi u struci, uglavnom ljeti
Kaže da od arheologije nije odustala, ali da je na vrijeme shvatila da od nje neće zaraditi penziju. Kao i većina kolega, radi samo kada je pozovu iz muzeja i zavoda za zaštitu spomenika kulture, po nekoliko mjeseci godišnje, najčešće ljeti, a to ostavlja prostor za slobodno vrijeme, pa je odlučila da popuni rupu u budžetu.
– Posao arheologa se ne radi brzo, morate pažljivo da iskopavate i da pazite na sve što nađete, da se nešto ne ošteti, mora polako da se radi. To je posao koji zahtijeva strpljenje. Plata je u prosjeku oko 500 evra, u zavisnosti od muzeja, ali u lokalnim malim muzejima ne izdvajaju više od minimalca za arheologa, dok je dnevnica oko 80 KM kada se radi na većim projektima – priča Verica Tanasić govofreći o poslu i poljoprivredi.
Ideju da sadi baš bijeli luk dobila je kada se razboljela. Zahvaljujući njemu, uspjela je da popravi imunitet, ali i da se riješi alergija i dosadnog kašlja.
– Da bih popravila imunitet, počela sam da tražim i da kupujem bijeli luk, ali sam brzo shvatila da mi to uvozno povrće uopšte ne odgovara. Mama je imala određenu količinu, ali je to bilo nedovoljno. Zato sam odlučila da od nje uzmem sjeme i započnem svoju proizvodnju u poljoprivredi. Onda sam od ta dva kilograma prve godine dobila 20 kilograma luka i odlučila sam da sve to ponovo zasadim i da proizvedem svoje sjeme. Taj domaći bijeli luk, koji se u malim količinama u našoj porodici sadio 50 godina, mi nikada nije smetao, kao industrijski. Blag je i ima fantastičnu aromu i ne osjeća se – kaže Verica.
Smatra da je svaki domaći luk kvalitetniji od uvoznog i da onaj koji kod nas uspijeva ukusniji i zdraviji.
Dedina njiva bolja od teretane
Osim što je željela da sama proizvede povrće koje joj pomaže da ojača imunitet, ideja koja je podstakla je bila i da ne pusti da zaraste imanje koje joj je deda ostavio, a i da se bavi fizičkom aktivnošću.
– To mi je bio jedan od zadataka, da ne dozvolim da zaraste njiva koju je moj djed kupio i nama ostavlja. S druge strane, ne moram ja da idem u teretanu i na aerobik, ja dobru liniju mogu da postignem i na njivi kopajući. Idi trči po njivi, saginji se, uspravljaj se, na svom si imanju, niko te ne tjera i možeš sam da diktiraš tempo kojim ćeš da radiš. To su sve prednosti ovog posla, nije to neka zarada, da ću se ja sad obogatiti, ne mogu milione zaraditi na tome, ali mi daje osjećaj sigurnosti i zadovoljstva – priča Verica Tanasić.
– Ove godine bukvalno nisam, što bi se reklo “izlazila” iz luka, jer je zbog kiše bilo mnogo trave. U tom smislu je zahtjevna proizvodnja. Nisam imala velika ulaganja za početak proizvodnje, jer sam imala domaće sjeme. Ulaganje je da se sredi njiva, da se poore, da se nakon toga isfrezira i za sadnju i branje su potrebni radnici. Dnevnica je oko 60 KM, ali ja imam sreće što ovdje na selu, strine, ujne, tetke pomažu i onda je to lakše. Posao je da se naprave te gredice u koje će se saditi i da se to pobode. Imala sam šest žena, ali smo sigurno tri dana sadile tu količinu. Dosta vremena oduzima i da se luk skine sa glavice i da se čenovi pripreme za sadnju – objašnjava Verica.
Uskoro i na pijaci
Kaže da je najbolji period za sadnju u februaru ili martu. Dodaje da nema sertifikovanu organsku proizvodnju, ali da teži da luk bude što prirodniji.
Do sada je uglavnom veći dio prodala prijateljima i poznanicima i po preporuci, a planira da proba i na pijaci. Ako uspije da proda sve ove godine, sljedeće godine planira da zasadi mnogo više, piše Infostud.
– Imam lješnik, imam luk, pa ću period kada nisam na projektima popunjavati time. Prodam pet kilograma luka, pa se dopuni budžet. Osjeća se čovjek sigurnije kada ima proizvod koji može da unovči, da ne zavisim samo od projekata, jer ih prosto nema toliko da bude dovoljno za cijelu godinu, pa sam sebi smislila da radim još nešto u životu – poručuje Verica Tanasić
