Svjedok, čije ime ne može biti objavljeno, kazao je da je živio u selu Lupe i da su se u aprilu dogovarali sa komšijama srpske nacionalnosti da ne pucaju jedni na druge.
Ispričao je da su ubrzo počele sporadične pucnjave i da je većina bošnjačkog stanovništva otišla prema Sapni, ali su se nakon desetak dana vratili. Naveo je da su 26. aprila napadnuti Hajdarevići i Dardagani.
“Oni su isti dan protjerani i popaljeni, sve što je moglo da se zapali – kuće, štale”, kazao je svjedok.
On je rekao da su početkom maja njegova dva rođaka bila odvedena i da su se vratili izudarani. Kazao je da je kretanje bilo ograničeno, a da je uslijedio napad na Lupe, te da su mještani otišli prema Đulićima i Klisi.
Prema njegovim riječima, na tom području je bilo nekoliko hiljada ljudi i bili su u toku pregovori. On je naveo da je s braćom 30. maja uspio da ode šumom i odmah je mobilisan.
“Vozio sam izbjeglice iz Klise koje su bili dovezli do Memića. Čuo sam da su razdvojeni vojno sposobni muškarci”, rekao je svjedok.
Počeo je da traga za članovima svoje porodice i shvatio da se blizu 700 muškarca neće pojaviti. Oni su, kako je naveo, ubijeni, a među njima je bilo 20 članova njegove porodice, uključujući oca. Od drugih je čuo detalje likvidacija.
“Rekao mi je da je moj amidža… ubijen u Tehničko-školskom centru. Rekao je da je 100 do 200 ljudi tu prvo ubijeno. Onda su odvedeni u Pilicu, u Dom kulture, odatle su odvedeni u ubijani pored Drine. Kasnije se ispostavilo da je tu bila Gerina klaonica”, ispričao je svjedok.
Za zatvaranja i ubistva bošnjačkih civila u junu 1992. godine sudi se nekadašnjem komandantu Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske Vidoju Blagojeviću, te Vladi Matiću, Branku Studenu, Miladinu Ivaniću i Cvjetku Stojanoviću.
Svjedok Ahmet Grahić kazao je da su među ubijenim u ovom zločinu bili njegov otac i braća, te amdidže i amidžići.
“Bilo je 37 po prezimenu Grahić”, rekao je svjedok.
On je naveo da je radio u Hrvatskoj sa bratom, koji je otišao kući u Đuliće početkom aprila da proslavi Bajram.
“Mnogi rođaci, prijatelji, komšije došli su proslaviti taj Bajram, međutim, kad je došlo vrijeme da se vrate na posao, nisu mogli. Moj brat se nije mogao vratiti”, rekao je svjedok.
On je kazao da je u oktobru došao u BiH i da je pokušavao da dođe do saznanja šta se desilo sa muškarcima, za koje je saznao da su odvojeni u Bijelom Potoku.
“Bio je još rat kad sam radio prve spiskove”, prisjetio se Grahić, dodajući da je konačan broj nestalih bio 675.
Precizirao je da je Bijeli Potok naveden kao mjesto nestanka za njih 604, a da su ostali, koji su drugim putevima pokušali doći do Kozluka, uhvaćeni isti dan. Naveo je da su to bili muškarci bošnjačke nacionalnosti iz Hajdarevića, Lupa, Klise, Đulića, Šetića, Tršića, Mrakodola i još nekih sela.
Grahić je rekao da je osnovao udruženje za traženje nestalih i da je prikupio izjave na hiljade svjedoka. Ispričao je kako je bio na ekshumacijama masovnih grobnica, od Raminog groba u Glumini do Crnog vrha, gdje je bila sekundarna grobnica. Kazao je da su, između ostalih, pronađeni posmrtni ostaci ljudi koji su razdvojeni u Bijelom Potoku.
“Traga se još za 244 osobe”, rekao je svjedok.
On je Odbrani potvrdio da je bio došao do dokumenta kojim se 1. juna daje odobrenje za prolazak Aliji Đuliću i Aganu Lupiću, a koje je potpisao tadašnji komandant Štaba Teritorijalne odbrane Marko Pavlović.
Suđenje će biti nastavljeno u septembru.
(detektor.ba)
