Tokom suđenja za ratni zločin nad Bošnjacima Zvornika: Svjedočio sin muškarca koji je preživjeo strijeljanje kod Gerine klaonice
Na suđenju za zločine na području Zvornika, svjedoci Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričali su kako su napustili svoje kuće i 1. juna 1992. u Bijelom Potoku posljednji put vidjeli članove svojih porodica.
Munevera Jašić kazala je da je živjela s porodicom u selu Tršić i da su nakon predaje oružja, odvođenja i zlostavljanja nekih mještana izbjegli u Klisu, odakle su odvedeni prema Bijelom Potoku.
“Kad smo silazili u Đuliće, onda su oni počeli odvajati muškarce, djeca su vrištala, i tad sam posljednji put vidjela muža”, navela je Jašić.
Ispričala je da se njena kćerka onesvijestila kad su ušli u kamion koji ih je trebao odvesti u Memiće i da je tražila vode.
“Tad je naišao Petko Panić. Zamolila sam ga za vodu”, kazala je svjedokinja, dodajući da je Panić dvojici rekao da joj donesu vode.
Jašić je kazala da je Panića poznavala iz Tršića. Dodala je da ga je vidjela i na Crnom vrhu, gdje je kolona zastala.
Ona je navela da je poslije saznala da su muškarci odvezeni prema Pilici. Dodala je da muž Ramo nikada nije pronađen.
Na pitanje branioca Nenada Rubeža, svjedokinja je potvrdila da je Panića vidjela u Bijelom Potoku pred polazak kamiona. Kazala je da Panića nije vidjela kada je bilo odvajanje muškaraca, navodeći da je bila zaokupljena brigom o svoje troje djece.
Za prisilno preseljenje, nečovječno postupanje i zatvaranje civila na području Zvornika optuženi su Vinko Radović, Dragomir Vasić i Petko Panić.
Hurija Jašarević kazala je da je 1. juna vojska došla u Klisu i da su išli od vrata do vrata.
“Tako su nas protjerali”, kazala je svjedokinja.
Ispričala je da je na putu prema Bijelom Potoku vidjela vojsku i policiju, te da je odvojen njen suprug Bajro, čiji su posmrtni ostaci pronađeni na Crnom vrhu. Dodala je da su tada odvojeni i njen brat kao i drugi članovi porodice.
Braniocu Milošu Periću je kazala da je u Klisi oduzeto oružje i da su bili dogovori između srpske i bošnjačke strane da napuste to područje, ali su ih prije istjerali.
Halčo Hajdarević kazao je da je u maju 1992. boravio s porodicom u Srbiji, a da je njegov otac zarobljen u Bijelom Potoku.
“Od oca smo čuli priče kad je pobjegao sa strijeljanja, rekao je da su odvedeni u ‘Alhos’, pa u Pilicu, pa su opet vraćani. Poslije su odvedeni u Gerinu klaonicu pored Drine”, rekao je svjedok.
On je kazao da je njegov otac poznavao taj teren jer su u blizini imali zemlju i da im je pričao kako su bili postrojeni u dva reda. Otac im je rekao da je zvao neke da bježe, pošto su u blizini bila samo dvojica s oružjem. Rekao im je da drugi nisu htjeli, a da je on počeo da bježi te da su pucali za njim i ranili ga.
Hajdarević je od oca čuo da se sakrivao u travi i, pošto nije znao plivati, uz pomoć dva drveta prebacio preko Drine u Srbiju. Tamo mu je jedna žena pomogla da se sakrije od vojske koja je bila u kafani, a jedan šofer, koga je zaustavio, kako im je otac pričao, shvatio je ko je i dovezao ga iscrpljenog i ranjenog kod njih.
Besima Džinić posvjedočila je kako je njen suprug Rifet, koji je radio u Beogradu, došao kući za vikend i kako se više nije mogao vratiti. Ispričala je da je Krizni štab u selu pregovarao o predaji oružja i da su nakon toga spavali napolju.
“Došao je i taj 1. jun kad su nas pakovali i vodili… Krizni štab je pregovarao da idemo na slobodnu teritoriju, to nije ispoštovano”, prisjetila se Džinić, dodajući da su odvedeni u Bijeli Potok.
Svjedokinja je navela da su Murata Džinića ubili kad je krenuo da preskoči ogradu, a da je njenog djevera Aliju jedan tukao, vodeći ga prema garaži.
“Svi koji su odvedeni u garažu su pobijeni”, kazala je Džinić, navodeći imena nekoliko muškaraca.
Ona je rekla da su posmrtni ostaci njenog supruga ekshumirani na Crnom vrhu.
Nastavak suđenja zakazan je za 8. juli.
