Izmjenama Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojima je ponovo u ovom entitetu kriminalizovana kleveta, predviđena je novčana ili zatvorska kazna za objavljivanje ili prikazivanje fotografije ili videozapisa bez pristanka osobe sa snimka u slučaju kada je objavljivanje imalo ili je moglo imati štetu po lični život.
Advokatica Jovana Kisin Zagajac objašnjava da je ovaj član preširok, ali da zakonodavac nije od krivičnog gonjenja izuzeo snimke sačinjene na javnom mjestu.
“Snimanje na javnom mjestu nije propisano kao element koji isključuje krivično gonjenje pa samim tim iako se, po standardima Evropskog suda, u svjetlu tumačenja prava na slobodu izražavanja podrazumijeva sloboda snimanja na javnim površinama (uz određene kriterijume). Valja istaći da ovaj kriterij nije jasno definisan u našim nacionalnim zakonima”, kaže Kisin Zagajac.
Ona navodi i da je to mnogo bolje definisano u Zakonu o javnom informisanju i medijima Republike Srbije, gdje je jasno propisano u kojim situacijama nije potreban pristanak za objavljivanje ličnog spisa. Između ostalog, pristanak nije potreban, po tom zakonu susjedne Srbije, ako je lice svojim javnim izjavama, odnosno ponašanjem u privatnom, porodičnom ili profesionalnom životu privuklo pažnju javnosti i na taj način dalo povoda za objavljivanje informacije, odnosno zapisa.
“Kako Republika Srpska nema ovakve odredbe u svojim zakonima a kako bismo utvrdili da li u konkretnom slučaju postoje elementi krivičnog djela neovlaštenog objavljivanja, mi se moramo voditi opštim smjernicama i standardima Evropskog suda za ljudska prava kada je u pitanju sloboda javnog izražavanja (a na šta nas upućuje i Ustav Republike Srpske), a prije svega trebamo utvrditi da li je objavljeni snimak ličnog karaktera”, objašnjava Kisin Zagajac.
Pomoć treba tražiti i u Zakonu o zaštiti ličnih podataka. Osnova za krivično gonjenje moglo bi biti, objašnjava Kisin, ukoliko se procijeni da se u prvobitnom objavljenom video-zapisu radi o zapisu ličnog karaktera. Ukoliko se snimak ne bude smatrao zapisom ličnog karaktera, nema osnova za krivično gonjenje, smatra Kisin Zagajac. Ključno pitanje je, objašnjava ova banjalučka advokatica, da li je prvobitnim snimkom omogućen uvid u identitet snimljenog lica ili je identitet otkriven naknadno na drugi način.
Iz banjalučke Policijske uprave nisu odgovorili na pitanja u vezi sa načinom na koji je otkriven identitet žene, kao i da li su u otkrivanju identiteta ulogu imali policijski službenici.
Banjalučki novinari strahuju da će tragedija u kojoj je jedan život izgubljen biti zloupotrijebljena za dalje ograničavanje medijskih sloboda. Dejan Rakita, novinar iz Banjaluke, podsjeća da u ovom slučaju niko ne postavlja pitanje odgovornosti institucija “koje nisu uradile ništa da tragedija bude spriječena”, već će se kola slomiti na autoru snimka.
On smatra i da je dio javnosti u ovom slučaju licemjeran jer se prvo “hranila” snimkom i djelila ga na mrežama, da bi, poslije tragedije, “svi postali generali nakon bitke”. Rakita vjeruje da će vlast u Republici Srpskoj ovu nesreću iskoristiti za dodatno ograničavanje medijskih sloboda, kao što je zloupotrijebljena tragedija sa smrtnim ishodom u Laktašima nakon “online” nasilja i objavljenog ponižavajućeg snimka.
“A poenta cijele priče jeste, koliko se meni čini, da se pošalje poruka, opet novinarima, da ne smiju objavljivati snimke prvenstveno političara ukoliko oni nisu svjesni da se snimaju. Odnosno, ako bismo sada, na primjer, imali situaciju da se ponovi tajno snimanje u aferi ‘Potkivanje’, onaj ko je snimio neku osobu kako uzima mito i time dokazao i raskrinkao kriminal, može krivično da odgovara, što je apsurd”, kaže za BIRN BiH novinar Dejan Rakita.
Ljiljana Smiljanić iz banjalučkog Kluba novinara napominje da jeste važno prekinuti tradiciju linča po društvenim mrežama. Navodi da se društvenim mrežama svakodnevno dijele različiti snimci, ali da je teško dokazati nečiju namjeru da snimak postane “viralan”.
“U ovom konkretnom slučaju, treba imati u vidu da je snimak nastao na javnom mjestu, gdje nema zabrane snimanja, i osoba na snimku jeste napravila prekršaj, što je i policija potvrdila. Da li to znači da niko ne smije da snimi kršenje zakona ako će taj snimak dospjeti u javnost? Za to vrijeme, mi ostajemo društvo u kojem od malih nogu ismijavate druge ili neko ismijava vas. U medijima čitamo i slušamo neprimjerena obraćanja političara, iznošenje prljavog veša, gledamo novo moralno dno u rijalitijima. Uvijek se bavimo posljedicama, a moguće uzroke ni ne primećujemo”, kaže Smiljanić.
Psiholog Srđan Puhalo kaže da su bizarnosti postale glavna vijest na društvenim mrežama.
“Nekada ljudi nisu imali društvene mreže i takve informacije su imale ograničen domet što se tiče prostora, vremena i uticaja. Danas se takve informacije munjevito šire društvenim mrežama i niko ih ne može zaustaviti. I tu su klasični mediji, čak i portali nemoćni”, smatra Puhalo.
On je siguran i da najveći broj ljudi koji mrežama dijeli nečiji privatni kompromitujući sadržaj ne radi to iz krajnje najgore namjere.
“Više mi se čini da je cilj kritika takvog ponašanja, koja vrlo lako se pretvara u otovoreni linč pojedinca. Naravno, posljedice po osobu koja je snimana mogu biti različite, a to zavisi najviše od njene sposobnosti da se odupre tom javnom pritisku. Neki to uspiju, a kod drugih to izazove autodestruktivnost, psihičke probleme, pa i smrt. Jednostavno, niko od nas ne razmišlja mnogo o posljedicama koje naše ponašanje na društvenim mrežama izaziva kod drugih. U realnom životu, o tome se i te kako vodi računa”, objašnjava Puhalo.
Više:
