PRIČA ŠESNAESTA
Ljeto prođe, a voda ne dođe. Onima koji stanuju u zgradama je najteže. Takvi se sa nelagodnošću prisjećaju filmskih scena i onih jezivih uzvika pri umiranju: Vode…
vode druže… Prisjećaju se i rodnih sela, studenaca i vrela. Sa žalom.
Zvorničani -starosjedioci lakše podnose ovaj vodeni deficit. Gore, po mahalama ponovo se pridaje važnost česmama i zaboravljenim bunarima. Čistokrvne Zvorničanke, koje i onako vole pjesme sevdalinke, sad sa razlogom mogu pjevati: „ Mila majko šalji me na vodu, jer me moj dragi kraj izvora čeka“. A i dragani, s obzirom da je pivo sve skuplje, uskoro će se jedino na izvorima moći osvježavati.
To će mu doći kao idila po nuždi. Prinudna romantika.
Vode nema, ali ulja ima. Bilo ga je čak i kad je najavljivano stoprocentno poskupljenje. Podatak koji u prvi mah zbunjuje. U ranijim prilikama, čim zamiriše poskupljenje, narod navali i razgrabi ono što mudri trgovci već nisu povukli iz prodaje. U vrijeme nestašica je i nastala ona poznata izreka: „Bolje je biti trgovac nego predsjednik
opštine“.
A zapravo, ova ravnodušnost prema nekim poskupljenjima ne bi trebalo da čudi. Jer narod je prekid’o godišnje odmore u ljetošnjoj potrci za brašnom, ispucavši i zadnju paru. Sve, sve al’ hljeb je hljeb. Onaj ko nije obezbijedio brašno preokupiran je kako da obezbijedi dobro mjesto u jutarnjim redovima za „narodni“ hljeb.
Redovi su takvi da se čovjek mora zapitati – imamo li baš toliko »naroda«? U redovima možeš susresti i pojedince za koje si mislio da su daleko i trajno otišli iz narodne baze, što opet govori da ova frka oko hljeba ima i svoje pozitivne posljedice. Ti redovi na svojstven način podržavaju bitno načelo delegatskog sistema, a to je potreba baze za povratnim informacijama. Ta povratna informacija, kroz ovo guranje u redovima, govori da ni „gore“ nije baš najsjajnije. Svi govore da je „narodni“ hljeb zdraviji. Zdraviji jeste, ali za džep.
A što se seljaka tiče, oni imaju svoje posebne jade. Šljiva je ove godine rodila bolje nego ikad, ali umjesto da se raduju, seljacima se prevrće utroba dok gledaju kako rod opada i propada. Stručnjacima se ne žuri sa određivanjem cijene. Čekalo se na sajam šljive u Gradačcu. Neko se zabavio sajmovima, a neko svojim jadima.
Kako vlasnike šljivika zaista više ne bi trebalo mučiti sa neizvjesnošću – hoće li do sajma neka šljiva ipak ostati
na grani – predlažem da se sajam šljive pomjeri za decembar. Tada se bar niko ne bi uzdao u sajmove već u
se i u svoje kljuse.
Uostalom, dokle će ti seljaci da budu seljaci.
Zvornicki.ba
