Sve do 1937. godine, makadam u centru grada Zvornika, zamljenjen je kockom, a postavljanje je trajalo i duži vremenski period nakon toga.
Do početka Drugog svjetskog rata, pokockana je u ulica Filipa Kljajića Fiće (danas ulica Sv. Save) sve do kuće tadašnje na glasu poznate babice Sadete Dautović u Hridu. Ostale ulice su ostale pod makadamom i sve će tako ostati do 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. Promjena kocki u glavnoj ulici, koja je ujedno i proširena započela je 1975. godine, kada je asfaltirana. Za mlađe naraštaje ukoliko ne poznaju šta je to kocka po putu, istu mogu vidjeti na Starom (Željeznom) mostu, gdje i danas postoje.
Zanimljiv podatak je taj, da do 1974. godine, kada je tek urađen priobalni put, glavna ruta puta išla kroz centar grada, odnosno komplet saobraćaj i ljudi i vozila odvijao se baš u srcu grada.
Kroz zvornički korzo, razvojem saobraćaja, dananoćno su prolazile u oba pravca kolone vozila, koje su uveliko ometale kretanje građana, a posebno kad je počela eksploatacija rudnika u Milićima. Zamislite danas da kroz centar grada danonoćno prolaze Boksitovi kamioni, prevozeći rudu za fabriku Birač. U to vrijeme dostavljali su rudu do željezničke stanice u Malom Zvorniku. Možete samo zamisliti kako su se osjaćali tadašnji šetači po zvornikom korzu.
Zvorničko korzo je bilo svima poznato sve tamo do nekih 70-tih godina, kada ga uveliko zamjenjuju brojni ugostiteljski objekti, kafići i restorani. Na ovom korzu posebno u predvečernjim satima mogli su se vidjeti brojni mladići i djevojke, a na glasu je bio posebno po svojoj čistoći, po velikom broju šetača, kako mlađih tako i svih drugih generacija, a posebno je bio poznat po uzornom ponašanju. Zbog ovoga i danas mnogi pričaju o tom lijepom korzu i okupljanjima posebno u centru ispred današnje robne kuće, odnosno na prostoru oko današnje fontane.
Na korzo se uglavnom izlazilo u periodu: zimi od 17 do 20h, a u ljetnom periodu od 18 do 21h.
Po priči nešto stariji, krajem 50-tih i početkom 60-tih godina, na korzu su se posebno isticale zvorničke ljepotice Hatidža Tidža Klempić i Milena Seka Dabić. Svojom ljepotom, pojavom, svojim držanjem, komunikativnošću i drugim pozitivnim osobinama uvijek su doprinosile prijatnom ugođaju na korzu, privlačeći na sebe pažnju kako mlađih tako i onih starijih, ili kako domaćih tako i stranih gostiju korza.
Voljene od svih (mnogi su željeli da budu i njihovom društvu), one su bile, barem u jednom kraćem periodu duša korza.
(Zvornički.ba)
