Priča dvadeset i četvrta
Sjećate li se onih naših poplava — ne ponovile se! Meni nikako ne silaze s uma, za što se uvijek pobrine neki debeo razlog. Nedavno nas, na ekološkoj tribini, jedan stručnjak iz Sarajeva pošteno uplaši. Čovjek, ne trepnuvši, reče da, uz eventualne izdašnije kiše, mala ali zloćudna Zlatica može da reprizira svoja nedjela iz jula osamdeset sedme.
Čovjek također konstatova da nekako može i da razumije to što ništa nije učinjeno na eventualnom otklanjanju
“građevina” iz „nekadašnjeg“ korita rijeke, svih tih potencijalnih „Skadrova na Zlatici“. Međutim, čudi ga što toj rijeci, bez obzira na „kobni juli“, još uvijek izdašno poklanjamo kojekakve šporete i slične stvari. Doduše i mi se ponekad začudimo samima sebi, ali tada obično za sve bude kasno.
Na poplave ne podsjećaju samo zloslutni sarajevski stručnjaci. Pogledajmo, na primjer, informacije o učincima zvorničke privrede. I dan danas komentari o fizičkom obimu, ukupnom prihodu, izvozu i ostalim pokazateljima, imaju isti kalup. Kao u „otežanim uslovima privređivanja ipak smo uspjeli da se približimo ostvarenju plana“. To su zavidni rezultati kad se ima u vidu „splet brojnih nepovoljnih okolnosti, a naročito katastrofalne poplave koje su zadale težak udarac našoj privredi“. Ispada da smo, što se nas samih tiče, „sunašcad“, samo nas kojekakvi oblaci zatamnjuju i sputavaju. Tek, bilo kuda – poplave svuda!
Sličnu informaciju pročitao sam prije desetak dana, pa se ozbiljno zabrinuh za sopstveno sjećanje i zapitah da li su to poplave bile prije dva, tri mjeseca, pa nam tako pogubno uticaše na tekuće planove. Onda otvorim prošlogodišnji „Glas sa Drine“ i kako u riječi tako i u slici se uvjerim da smo poplavljeni čak prošlog ljeta. Pa kako je onda moguće da nam tadašnje poplave ugroze ovogodišnje planove, pravljene pola godine kasnije! Ne zna se kako, ali je, eto, moguće.
Novih poplava nije bilo, ali nas izgleda uporno progoni zla kob i mora od onih starih. Tako nam se drsko miješaju i u ove najsvježije rezultate rada. Naravno, nemoćni smo da se suprotstavimo takvom njihovom djelovanju. Prošle godine smo pomogli onima koji su pretrpjeli štete. Od svojih skromnih zarada odvajali smo dnevnice solidarnosti za postradali dio privrede. I to nije bila jedina pomoć. Jedan moj drug bio je među onima koji su se solidarisali kupovinom poplavljene obuće, na rasprodaji. Kupio čizme za ženu i kćerku i platio dva miliona. Moglo je i jeftinje da je bio vičan cjenkanju. Uostalom, treba biti malo dostojanstven u činu solidarisanja.
Bilo kako bilo, te čizme „a la poplava“ u intenzivnoj su upotrebi već drugu godinu, uz dobre izglede da posluže još koju. Čudeći se takvom blagotvornom dejstvu vode i mulja na kakvoću čizama, taj drug zatraži objašnjenje kod jednog iskusnog zvorničkog obućara. Stari majstor, za malo ne naljutivši se, izvede zaključak:
„Ako sam ja kad bio predsjednik opštine, onda su i te čizme bile u poplavi“.
Drug se detaljno raspita i dođe do uvjerljivog saznanja da rečeni obućar nikad nije bio čak ni predsjednik mjesne zajednice. Tek onda mu sve bude nejasno.
Jasno mu je jedino to da ćemo dugo živjeti sa poplavamakojih više nema, a ipak ima.
