U nastavku objavljujemo priču Nisveta Mujanovića. Priča je o ratnom periodu iz ugla dječaka koji je tada imao jedanaest godina. Više nego poučna priča o ratnim strahotama i šta sve rat donosi sa sobom. Sigurni smo da su dječiji životu u ratu dentični bez obzira kojoj strani u ratu pripadali. S toga prenosimo priču Nisveta Mujanovića nekad uplašenog dječaka, a danas magistra uprave i šefa kabineta jednog od najaktivnijih ministara u BiH.
Piše: Nisvet Mujanović,
Priča: Žuti ruksak
Imao sam tada jedanaest godina, tačno koliko danas ima moja najstarija kći Nahla. Rat me zatekao u mojim rodnim Samarima, kod Zvornika. Babo i brat dolaze iz Pančeva, pričaju kako im je šef Andrija rekao da ne dolaze više na posao. „Ne miriše na dobro“, kazao je babo. Govorilo se da se prebacuju tenkovi i teška artiljerija iz Srbije. Na dnevnicima su davali šture informacije, koje su davale prostora za različite interpretacije.
Još uvijek smo išli u školu, što je odavalo utisak normalnosti. Civilizacija je na snazi, dok roditelji šalju djecu u školu. Bio sam četvrti razred. Moj tadašnji učitelj Milenko ničim nije pokazivao da će za samo nekoliko dana sjesti u oklopno vozilo i krenuti na svoje učenike.
Ubrzo je pala Kula. Gledamo sa Alijinog brda kako ruše džamiju na Kula-Gradu, miniraju jednu po jednu munaru. Bilo ih je pet. Sutradan prolaze kroz naše selo i oduzimaju oružje: dobro su bili obaviješteni. Znali su ko je prodao kravu i kupio pušku. Kroz nekoliko dana smo morali napustiti Samare, svi smo otišli u Kamenicu, obližnje selo.
U jednom danu su zapalili cijelo naše selo i u moju učionicu su doveli sve moje komšije i iživljavali se nad njima. Zapalili bi plastiku i topili bi je na ruke moje tetke Đulsume. Otišli smo pod granatama u Cersku.
Dočekali smo dvanaesti mjesec opsade, vojska nas brani i hrani se mlijekom i kukuruznim hljebom. Nene govore: „Na salboj su hranu Boga mi.“
Osmi je februar, zimske noći, duge i hladne. Čuli smo da su neki već došli u Tuzlu. Kažu ima svjetla i bijelog hljeba. Rekoše da večeras idemo i mi. U Cerskoj smo, valja preko Udrča i Velje glave. U Liplju je zborno mjesto. Krenuli smo nešto iza jacije.
Nakon kratkog boravka krećemo u mjesto Međeđa kod Sapne; instrukcija je da idemo u koloni, moj stariji brat je bio ispred mene, ja u sredini, a majka iza mene. Babo je ostao u Kamenici, svježe ranjen, a brat na konju odvezen u Srebrenicu. Mama je zabrinuta. Za nas, a i za njih. Morali smo ići u koloni zbog mina. U koloni je bilo hiljade žena i djece. Noć je bila hladna, kiša je padala i ledila se na nama. Ledena kiša. Idući u kolini nekoliko puta sam zaspao, kada bi kolona stala, licem bih udario u zaleđeni bratov žuti ruksak i tako se probudio.
Odjednom i odnekud dođe vijest da su sinoć na Križevačkim njivama ubijena 42 čovjeka. Jedna mlađa žena je nosila bebu koja je plakala kao da se vrelim mlijekom opekla, vodič je govorio: „Ili je ušuti ili baci.“ Zastajkivala bi da je on ne čuje.
Dolazimo na Crni vrh. Prelazimo preko asfaltnog puta koji povezuje Kalesiju i Zvornik. U momentu mog prelaska naišla je kolona neprijateljskih vojnika u kamionima. Brat i mama su se vratli prema mjestu Snagovo, a ja sam se našao sa druge strane ceste. Snagovo, kakvo ime za dječije uho. U kamionskim kabinama se vide cijevi. Svi su nestali, legao sam u kanal pored puta i gledao kako prolaze kamioni puni vojnika i oružja. Prošli su. Ustao sam i krenuo prema Karakaju, shvatio sam da nismo došli po asfaltnom putu. Bilo je 3 sata poslije ponoći. Nigdje nikoga. Skočio sam sa male podzide i upao u nabujali potok čija je površina već bila zaleđena. U tom momentu osjetio sam veliku hladnoću, zebnju, strah i očekivao sam da završim kao moja nena koja se prije nekoliko sati smrzla i preselila. Ostala je u vrletima Perunike, nadomak Snagova.
Osjetio sam čvrsti stisak vojničke ruke koja me onako drsko pitala: „Otkud ti ovdje?” Na lijevoj ruci sam vidio zelenu traku sa natpisom Šehadeta. Vidio sam to i kod mog babe i starijeg brata koji su ostali ranjeni u mjestu Kamenica. Uspio sam da kažem: „Moj babo ima takvu traku.” Nosio me u naručju do moje majke i brata koje smo našli u mjestu Snagovo.
Majka je već gubila svijest. Prenoćili smo tu i sutradan nastavili svoj put do Međeđe. Juče sam gledao smrt u oči, a danas jedem bijeli hljeb, kojeg nisam vidio od aprila 1992. Rekoše da sutra idemo u Tuzlu, čekali smo noć i bez svjetala na kamionu smo se vozili do Tuzle.
Obasja nas svjetlost – grad ko veliki stadion. Zvjezdano nebo na zemji. Čekala nas je vruća čorba. Kroz nekoliko dana došao je i babo. Ukaza se na vratima sportsko-rekreativnog centra gdje smo bili smješteni. Nije bio raspoložen, odmah ga mama upita za najstarijeg brata. „Otišao je u Srebrenicu, morao je“, reče.
„Kako si dijete mogao ostaviti?“, upita mama suznim glasom. „Doći će i on“, odgovorio je. Nije došao.
Nije došao odmah. Ostao je do 1995. godine u Potočarima. Pisali smo mu pisma preko Crvenog križa. Došao je nakon 11. jula, 72. dan. Sedamdeset i drugi, kao u pjesmi.
Skoro punih deset godina, vozeći se na posao u jednu malu zvorničku povratničku školu, prolazio sam preko Crnog vrha i mjesta gdje sam prvi put dosad susreo sa smrću i pogledao joj u oči.
O autoru teksta:
Nisvet (Abdulah) Mujanović, rođen 24.06.1981. godine u Zvorniku. Osnovno obrazovanje i srednju školu završio je u Tuzli. Diplomira je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Magistrirao je na Fakultetu za upravu u Sarajevu. Otac troje djece.
