Zvornički Džiju džicu klub “Junior” ove sedmice dobio je nove polaznike žutog pojasa, prvog stepana ove drevne borilačke vještine japanskih samuraja. Sedam mladih, novih džiju džicu boraca iz Zvornika savladalo je najednostavnije zahvate ove borilačke vještine, čime su neki od njih zaslužili žuti pojas nakon nekoliko mjeseci treniranja. Mladi polaznici koji su duže vremena članova Kluba “Junior” polagali su ovom prilikom za narandžasti pojas odnosno zeleni. Svi polaznici su uspješno položili svoj stepen i zaradili pojas.
Treneri u “Juniori” Nenad i Srđan Tubić, majstori crnog pojasa četvrti i sedmi dan borilačke vještine Džiju džica, zadovoljni su mladim džitsakama zvorničkim koji su pokazali ozbiljnost i odgovornost u prethodnim mjesecima trenirajući i savlađujući sve poteze i zahvate koje su im prezentovali njihovi treneri.
Zvornički džiju džicu klub “Junior” postoji više od jednog desetljeća, obuku iz samoodbrane i tajne ove japanske drevne borilačke vještine savladale su stotine mladića i djevojaka iz Zvornika. Svi oni su zdravog tijela, ali i zdravog duga, prema riječima trenera Tubića, nijedan “džitsaka” nije krenuo pogrešnim putem i zadržao se dugo u ovom klubu.
Upis dječaka i djevojčica starijih od pet godina u klubu “Junior” ponovo je otvoren, a trajat će sve do kraja zimskog raspusta, kada ponovo počinje rad sa mladim u ovom klubu. Svi zainteresovani koji žele svoju djecu upisati u ovaj klub mogu se informisati dolaskom u dvoranu RSC utorkom i četvrtkom od 19 sati.
Narednog utorka i četvrtka zainteresovani mogu doći i vidjeti kako izgledaju treninzi u maloj sali RSC-a Zvornik od 19 sati. U toku januara treninzi neće biti održavani.
Ova borilačka vještina manje je poznata od drugih vještina jer je najmanje komercijalizovana od svih, a prvenstveni cilj joj je jačanje tijela i duha spremnog da se u svakom trenutku odbrani od napada i napadača koji može biti višestuko veći i jači.
Prošlost džiju džice je jako duga i o njoj se može pročitati:
Džiju-džicu ili kako je neki nazivaju Yawara, drevna je japanska borilačka vještina. Njen nastanak se veže za 16. stoljeće i za osnivača Shirobei Akiyamu, studenta medicine koji se školovao u Kini. On je prisustovao jednom neobičnom događaju koji ga je naveo na razmišljanje i bio prvi korak u nastanku ove vještine. Jednog zimskog dana Shirobei Akiyama je posmatrao kako se grane okolnog drveća lome pod naletom i težinom sniježnog pokrivača, dok su se drvo i grane vrbe savijali ne pružajući otpor sniježnom nanosu. Na tom principu je zasnovao i vještinu kojoj je dao ime Džiju-džicu (Nježna vještina ili Vještina propusta).
Shirobei Akiyama, osnivač džiju-džicu
Osnova svih tehnika i principa u džiju-džicu proizašla je iz Yoshin-ryu škole, čiji je osnivač Akiyama. Vještina se masovno razvijala u Sengoki Eri, i nastavila svoj razvoj i u drugim periodima japanske povijesti. U periodu građanskih sukoba vještinu su najmasovnije koristili samuraji. Ovaj period predstavlja razvoj džiju-džicu vještine kao borbene vještine, a tek onda kao period fizičkog i mentalnog učenja. Najbolje godine za Džiju-džicu predstavljaju period pred kraj 1869. koji je označen kao period povratka japanskog cara i prestanak vladavine feudalnog načina života i vlasti. Ovim događajem samuraji su povratili svoju čast i tradiciju, omogućili očuvanje džiju-džice od zaborava. Nakon toga, džiju-džicu se masovnije proširila na četiri kontinenta, posredstvom turista koji su posjećivali Japan. Nastanak džiju-džicu doprinjeo je razvoju i drugih borilačkih vještina, a tu se prvenstveno misli na džudo i aikido.
Zbog izuzetno nasilnog perioda u kom je džiju-džicu stvaran, vještina spada u nekoliko vještina za koje se ne može tvrditi da su defanzivne. Majstori džiju-džice nisu bili naivni, nisu vjerovali u parolu uzvrati udarcem nakon napada. Radili su na tome, da je ponekad dobra obrana snažan napad. Za vrijeme Edo perioda nekoliko stotina škola džiju-džice su zvanično dokumentovane i verifikovane. Ipak, između mnogih od njih je kao razlika stajalo samo drugo ime, a ne i tehnika. Kako je doba feudalizma u Japanu prestajalo, tako se i potreba za džiju-džicu smanjivala. Mnoge škole su zatvarane ili su raspuštane sa gubitkom reputacije instruktora koji više nisu imali posla kod veleposjednika koji su nestajali sa Meiji reformacijom.
Kao spas za tadašnji džiju-džicu pojavljuje se Jigoro Kano koji pokušava da održi vještinu živom kombinacijom različitih škola. Ipak, primoran zahtjevima tadašnjeg društvenog shvatanja Jigor Kano vrši promjene u novonastaloj vještini džudo, uklanjajući nasilne tehnike i tehnike koje se nisu mogle sigurno izvoditi tokom vježbanja. Tako modifikovna veština polako prerasta u sport koji sve više počinje da se razilazi od svoje izvorne vještine – džiju-džicu.
Zabranjena vještina
Na prijelazu 19. u 20. stoljeće džiju-džicu tehnike su implementirane u sustav obuke na vojno-pomorskim akademijama u Japanu. Za vrijeme vladavine cara Hirohita, a prije izbijanja Drugog svjetskog rata, džiju-džicu su u vojsci poučavala mnoga tajna društva diljem Japana, a određen broj visokih časnika. Iz tog su razloga Saveznici pri kraju Drugog svjetskog rata škole džiju-džicua u Japanu proglasili leglom nacionalističkih ideja. Nakon poraza Japana, zapovjednik okupacijskih snaga, general Douglas MacArthur, zabranio je u toj državi rad svih džiju-džicu škola. Jedan dio samuraja, koji su formirali tajno društvo Black Dragon, bio je zadužen za prvi prsten osiguranja japanskog cara. Drugi dio džiju-džicua vježbao se u ilegali dok je najsličnije onom što podsjeća na izvornu samurajsku vještinu prenio Kam Hock Hoe, Kinez rođen u Kuala Lumpuru, u Maleziji u 1903. godine.[4]
Odlike vještine
Izvođenje jedne džiju-džicu tehnike
Postoje mnoge inačice ove vještine, što dovodi do različitih pristupa. Škole za džiju-džicu (Ryū, 流) uglavnom rabe sve oblike tehnika hvatanja (bacanja, uvrtanja, poluge na zglobovima, zadržavanja, privođenja, preusmjeravanja, gušenja i udarce rukama i nogama). Džiju-džicu je praktična vještina sa maksimumom efikasnosti, koja ne zahtjeva fantastičnu snagu i fleksibilnost, koja se ne krije pod velom misticizma i psihologije, već se zasniva na realnosti sukoba bez ikakvog preuveličavanja. Osim goloruke borbe, mnoge škole su podučavale i uporabu oružja. Iz izvornih škola džiju-džicua i stilova (ryu-ha, 流派), proizašle su moderne borilačke vještine džudo, aikido, sambo, brazilski džiju-džicu, itd.
(Zvornicki.ba)
