Priča dvadeset i sedma
Novembarska nedjelja, prazna i mučna, kakva samo nedjelja zna biti. Topi se prvi snijeg. «A kog je vraga pad’o kad se odmah topi»- kaže momak koji me pretiče. Temeljito je izlijepljen blatom – crvenim, crnim i ostalim vrstama i podvrstama. Kaže ni meni, ni bogu, a ni sebi. Onako odsutno, sa već rutinskim jedom i gorčinom.
Po silnom blatu i uočljivoj odsutnosti zaključujem da je tip sa Meteriza. Taj svijet sa Meteriza je sudbinski «odsutan» i to nije slučajno. Dugo se pješači do grada a put užasno prav i monoton. Čaršija tu, a nikad do nje stići. Uopšte, život na Meterizama ima svoju dodatnu tugu. Nisi ni u Zvorniku ni u Karakaju a pripadaš i gore i dole, kako te već ko svrsta. O tome treba posebno pisati.
Sada hoću o nedjelji. Zvorničkoj, novembarskoj. Šljigavoj, ljigavoj i pustoj. Mnogi ljudi ne vole nedjelju. I pjevači su to opjevali, a niko ne zna pogoditi (i naplatiti) kolektivni osjećaj masa kao oni. Koliko samo ima novokomponovanih
pjesama o “prokletoj nedjelji”.
Odavno hoću da pišem o toj nedjeljnoj muci, a sve mi se ne da. Ne zbog nedostatka «štofa», već zbog averzije i prema samoj gomili riječi koje o njoj imam reći. Svako je ne podnosi na svoj način. Moje društvo iz poznog djetinjstva «zaratilo» je sa nedjeljom od vremena kad je subota u školama postala neradna. Tada smo se radovali suboti, a nedjelja je bila nagovještaj «crnog ponedjeljka» kao početka beskonačne radne sedmice.
A sada već ulazim u glavnu zvorničku ulicu. Prepunu vode, blata i nepodnošljive nedjeljne praznine. Onda se, što ti je sudbina, događa nešto o čemu mora da sam čitao u literaturi očaja i tuge: Pred grupicom ljudi šljapa kljuse, konjeća imitacija koja tegli imitaciju od špeditera, na kojem je opet imitacija mrtvačkog sanduka. Sve skupa – neuspješna imitacija sahrane nekog ko je neuspješno imitirao život. Tek, prizor k’o izmišljen za vlažnu i obeznađenu nedjelju.
Malo je prolaznika na ulici. Među njima je i osoba iz marketa koja već nekoliko mjeseci bezobrazno upotrebljava
moj skupo plaćeni kišobran, zaboravljen u «uglednoj» prodavnici. To je zadnje lice koje bih želio vidjeti, ali tako valjda mora po mučnom scenariju nedjelje. Bivši »Željo», a današnja «Pivnica» koju opet svi zovu «Željo», možda je jedino mjesto gdje i nedjeljom ima nekog života, mada i tu nekako umornog i bivšeg.
Ne uspijevam ni dohvatiti naručenu kriglu piva, a već je uvježbanim pokretom odvlači riđobrada, proćelava spodoba i saljeva do pola. Kažem mu da nastavi, a on to žedno i zahvalno prihvata. Konobar ga «po propisu» ispraća vani, ali se ovaj ubrzo vraća, ubijeđen da ne može biti izbačen onoliko puta koliko se može vratiti. Sada, ruku na srce, sjeda za drugi sto, ali ga nove komšije dočekuju spremno. Izmiču svoje krigle, a «riđi» počinje da pliva rukama, svim stilovima, ali u prazno. I njemu nedjelja donosi tanku nafaku.
Njegove komšije za stolom su – bivši političar, bivši predsjednik i jedan koji je bio političar i privrednik, zavisno
od «potrebe trenutka» i iznosa plata. Tri različita čovjeka koje ipak povezuje jedna velika sličnost. Svi su oni «bivši», a obično je teško biti «bivši» nekome ko je bio neka čaršijska «fora» . I oni su svojevremeno «plivali» svim stilovima. Doduše u praznom ne, ali na suhom da. Sada, kad su svoje definitivno otplivali, čini im se da je neki stil ipak propušten, pa osipaju glasno drvlje i kamenje na svoje nasljednike, mada su im već dali u amanet gomile jada.
Onda ulazi onaj «malterisani» sa početka ove priče koja zapravo i nije priča već nekakav direktan prenos nedjeljne mučnine. Taj obara s nogu nešto «duplo» i odmah izlazi. Skupljena je hrabrost za dugi i blatnjavi put do Meteriza. Dolazeći, nabacio je na sebe grubi malter, pa u povratku slijedi fini.
Bit će to fasada i po.
(Zvornicki.ba)
