Trideseta priča
Oktobar je smušen i dosadan mjesec. Sa spetljanim vremenom, koje se sve nešto nećka. Ni toplim ni hladnim. Ni ljetnim ni zimskim. Zapravo i postoje samo ljeto i zima, te oktobar između njih. Sve je proteklo u psihozi brojki, u bojažljivom iščekivanju devetomjesečnih obračuna. I grijanja.
Tek zadnjeg dana oktobra dogodila se velika akcijaška fešta. I njojzi hvala. Cjelovečernja estradna ponuda, tipa „za svakog ponešto“, iščašila je Zvornik iz ležišta uboge nezainteresovanosti za sve u sebi i oko sebe. Pogotovo za večernje, ovokulturne i onokulturne sadržaje.
Da, da! Zvornik nije tako ravnodušan grad kakvim se predstavlja, jer sve te estradne umjetnike imali smo prilike gledati na posebnim koncertima, ali zbog navodnog skoka na skali ukusa, dočekivali smo ih polupraznom halom.
Sada je jasno da se radilo o foliranju u službi stabilizacije džepova. Ali, čim je Akcija ponudila besplatno gomilu estradnih slatkiša, prosto smo se zagušili pokazavši gdje smo i ko smo.
A naša omladinska organizacija uveliko se brine kako da popuni svoje brigade kvalitetnim sastavom za iduće ljeto. Među razloge padu interesovanja za dobrovoljni rad, omladinci ubrajaju i loše uslove smještaja brigadira na akcijama.
Pri tome se kao pikantan primjer pominje akcija u Vukovaru. Tamo su momci i djevojke bili razdvojeni improvizovanim zidom, paravanom od ćebadi. Nezvanično je utvrđeno da su to bila ćebad „Vuteksa“ iz Vukovara.
Očigledno, radilo se o reklami ćebadi koja je neromantičnom dijelu zvorničke brigade zasmetala. Njihov stav je jasan. Zid je zid, a ćebe je ćebe.
Sve bi bilo dobro da uz žuto lišće ne ide i žutica. Ova sezonska bolest opet osvaja. Naročito joj se dopada narod na Fetiji i Grobnicama. Ljekari ne znaju zašto. Pogotovo to ne zna omladina iz ovih dijelova grada, ali dobro zna da joj žutica može pored fizičkih donijeti i emotivne nevolje.
Bez obzira što se smatra da Fetija i Grobnice imaju „glavne“ cure i momke, žutica bi mogla da ugrozi njihova ašikovanja sa mladima iz drugih dijelova grada. Naime, jedan od čestih načina prenošenja žutice su poljupci.
Na početku smo pričali o našem prevrtljivom odnosu prema estradi, pa da sa estradom i završimo.
Prije nekoliko dana u Zvorniku je gostovao Toma Zdravković. Doduše, Toma je nešto posebnije, on nije
tek tako estrada. Narod nije žalio dati dvjesta hiljada za ulaznicu, pa je posjeta bila dobra. Međutim, tome nisu
doprinijele pretjerane i neukusne reklame i otrcana naklapanja Minimaksa.
Biser je bio onaj patetičan natpis „Oproštajna turneja“. Neukusno – patetičan kao i onaj poziv sa televizije:
„Hvala ti davaoče krvi za moje sretno djetinjstvo“. Uz Tominu „oproštajnu turneju“ moglo je doći i ovo:
Hvala ti plemeniti posjetioče, za moju starost i za vječitu mladost mojih Marija, Branki, Danki…
Nije to starom, dobrom, tužnom i nenapadnom Tomi trebalo. Uostalom to i nije njegov štos, nego ekipe koja je organizovala turneju. Minimaks zna da ubode, ali je ovoga puta promašio.
U svakom slučaju, hvala ti vrli čitaoče na strpljenju da pročitaš ovu osrednju priču. I oktobar je bio osrednji.
Zvorničke priče
(Zvornicki.ba)
