Muhamed Kahrimanović, snimatelj iz Tuzle, u posljednje dvije godine uposlenik je RTVTK. Za Al Jazeeru Balkans šest godina je radio kao snimatelj i montažer na projektu „Vrhovi Balkana“, a potpisuje i dokumentarne filmove „Preživjeli“ i „Kopači“, koji su, također, producirani za potrebe Al Jazeere. Uporedo je radio i za magazin TV Liberty, projekat Radija Slobodna Evropa. Zadnjih desetak godina saradnik je Agencije „Reuters“ i za tu kuću prati dešavanja na području tuzlanske regije i Podrinja.
A sve je krenulo 1992. godine kada je, kako kaže, igrom slučaja postao snimatelj jer je imao vlastitu kameru.
„To je bilo ratno vrijeme, imao sam svoju kameru. Informativna služba Opštine Zvornik, tu sam angažovan da zabilježim to neko vrijeme. Najzanimljivije po meni iz tog perioda rata je što sam uspio zabilježiti kadrove kapetana Hajre. Bio sam u Teočaku i pratio sam kapetana, imam te snimke i to su neki najupečatljiviji kadrovi iz rata“ – priča Kahrimanović za portal Balans.
Svojom kamerom je zabilježio i proboj Bošnjaka iz Srebrenice na slobodnu teritoriju u Nezuk, ti snimci obišli su cijeli svijet, a i dan danas su važan dokument historije BiH, kao i stradanja Bošnjaka Podrinja.
„S obzirom da sam ja iz tog dijela BiH, smatrao sam da bi te 1995. godine grupa ljudi iz Srebrenice mogla probiti se upravo u tom dijelu. Sve svjetske tv ekipe su bile u hotelu Tuzla, a smatrali su da će proboj biti u Kladnju. Ja sam otišao na ovu stranu u Nezuk i uspio zabilježiti tih 52 minuta proboja 7.000 ljudi na slobodnu teritoriju. To su danas veoma važni snimci kojima se ponosim i danas“ – priča Kahrimanović.
Nakon rata počinje raditi na Tuzlanskoj televiziji, a taj period smatra najvažnijim za svoje napredovanje u smislu profesionalnog rada snimatelja.
„Ja do tog perioda nisam imao snimateljskog iskustva, nego sam, eto, tako bilježio stvari. Na TVT sam, da tako kažem, otvorio oči u snimateljskom smislu. Smatram da sam se tu oblikovao, a ta televizija je bila rasadnik kvalitetnog kadra kako snimatelja i tehničara, tako i novinara“ – ističe on.
Nakon perioda provedenog na Tuzlanskoj televiziji, odlazi u produkciju „Blicko“ gdje ostaje nekoliko godina, a paralelno radi za najeminentnije svjetske tv kuće poput Reutersa, gdje ostaje i nakon posla u produkciji „Blicko“.
„Mislim da je jako važno za oblikovanje snimatelja da se ne libi mijenjati firme, tv kuće, kako god. Posebno je to dobro i korisno dok je čovjek mlad, dok ima energije“ – priča nam Muhamed.
U narednom videu možete pogledati jednu od epizoda serijala “Vrhovi Balkana” na kojoj je Kahrimanović radio kao snimatelj.
Nekoliko godina radio je za Al Jazeeru Balkans kao snimatelj i montažer na projektu „Vrhovi Balkana“.
„Dobio sam poziv od Zehrudina Isakovića, autora tog serijala, da li želim da radim. Bojao sam se jer je to ekstremni rad. Ali prihvatio sam. Za šest godina smo snimili 38 epizoda, obišli smo oko 100 planinskih vrhova na Balkanu. Kao najtežu epizodu pamtim Karpate u Rumuniji. Krenuli smo u 04.00 sata ujutro, na pola puta smo trebali odmoriti u jednom planinskom domu, kada smo došli tu vidjeli smo da će biti promjena vremena i da bi trebalo sve završiti. Odatle smo imali još četiri sata do vrha koji je trebalo snimiti. Sve smo to uradili i kada smo se vraćali, ja nisam mogao da se vratim do doma, vidim dom, vidim svjetlo, a ne mogu da ustanem od umora“ – kaže on.
Kahrimanović važi za snimatelja sa velikim profesionalizmom i znanjem koje je stekao napornim radom i učenjem koje traje svakodnevno, ali za sve je temelj urođeni talenat.
„Ja smatram da od mene ima talentovanijih ljudi. Ja to i danas vidim. Tu je problem da mladi ljudi nisu ni svjesni da su napravili neki kadar koji je vanserijski. U ovo vrijeme se malo gubi taj snimateljski dio, ta nit umjetnosti u ovom poslu, koji mora postojati. Svjetlo, kompozicija kadra i plan su osnova ovog posla. Danas se radi u nekom kreativnom neredu, čiji ja nisam zagovornik. Mi sada imamo malo snimatelja koji će stvarati neki dokument, nešto što će ostati za deset godina. Mislim da se danas stvari samo bilježe, to je tragedija. Treba učiti, čitati, gledati kako se radi na nekom višem nivou“ – priča Kahrimanović.
Kaže da bi trebalo formirati Udruženje snimatelja u TK, koje bi služilo za razmjenu iskustava i mišljenja. Za mlade snimatelje kaže da nisu ljubitelji slušanja mišljenja starijih i iskusnijih kolega.
„Moja je dilema da li mene mlađe kolege ne razumiju ili ne žele saslušati savjet. To je moja dilema. Bio bih sretan da imam danas desetak djece koja žele da uče. Da radimo od temelja, da ih naučim zanatu, da radimo od nule i za nekoliko mjeseci bi imali odlične snimatelje. Ako ti mladi, naravno, žele učiti“ – siguran je Kahrimanović.
Na pitanje šta mu više odgovara informativni program ili dokumentarni, na prvu odgovara, dokumentarni.
„Ja sam za dokumentarce uvijek, informativa je brza i nema prostora za pokazati puni kapacitet, nego se isključivo bilježe stvari i događaji koji traju jedan dan. Dokumentarci su priče koje traju godinama“ – priča on.
Dugogodišnju uspješnu karijeru proveo je u nekoliko medija i kao freelancer za najveće svjetske medije, danas je u mirnoj luci na RTV TK gdje snima sve vrste programskog sadržaja.
Kahrimanovićev uzor u poslu je američki novinar Mike Kirsch, koji je dobar dio rata proveo u BiH, izvještavajući o strahotama rata u našoj zemlji.
Šta kolege misle o Muhamedu, pitali smo neke sa kojima je sarađivao kroz dugogodišnju karijeru.
Maja Nikolić: S Muhamedom Kahrimanovićem radim još od 2007. godine. Uradili smo ogroman broj sjajnih novinarskih priča, mnoge od tih priča su mijenjale ljudima živote, neke priče su mijenjale sistemske slabosti u društvu. Dobili smo zajedno veliki broj novinarskih nagrada. Muhamed je veliki profesionalac, čovjek od kojeg sam uvijek učila, upijala znanje i znam da je svaka kritika bila dobronamjerna i opravdana. A, također, i on je imao veliko razumijevanje za sve moje zamisli na terenu. Radili smo zajedno za brojne medije u BiH i na brojnim projektima smo surađivali. Naš kolegijalni odnos je prerastao i u prijateljski, pa smo vrlo često zajedno razgovarali i o životnim stvarima. On je divan suprug svojoj Alisi i brižan otac svojoj djeci koju je divno odgojio. S Muhamedom je divno raditi, odnosno sve bolje i bolje.
Muhamed Berbić: Osim što nosimo isto ime, ja i Muhamed Kahrimanović se poznajemo još od daleke 1984. godine. Uz tada započeto prijateljstvo, u različitim okolnostima životni putevi su nam se kasnije nekoliko puta spajali. Kao novinar i kamerman počeli smo funkcionirati na Tuzlanskoj televiziji 1998. godine s koje smo zajedno otišli 2004. godine i sa Ahmetom Bajrićem Blickom osnovali video i TV produkciju. Radili smo skupa na različitim projektima. Producirali smo više od 100 reportaža i dokumentarnih filmova i stotine priloga, a kao krunu smatram naš dokumentarni film “Preživjeli” koji je prikazan i nagrađen na Al Jazeera DOC festivalu u Dohi 2015. godine.
O Muhamedu Kahrimanoviću kao kamermanu imam najviše moguće mišljenje, a nebrojeno puta sam prilikom prezentacije naših uradaka bio svjedok oduševljenja izuzetno kompetentnih ljudi, domaćih i stranaca, njegovim kadrovima. Za statičan kadar smatram ga (neka se drugi ne naljute) ponajboljim u TK. Kao “dva Muhameda” proveli smo zajedno mnogo vremena, nekada više nego sa svojim porodicama, radeći od Tuzle, Srebrenice… do Luksemburga i Grčke i nikada nismo imali nijedan konflikt na ličnoj osnovi, uz ogroman međusobni respekt kada je u pitanju profesija. Novinarstvo trenutno nije posao od kojeg živim, ali velikim dijelom zahvaljujući dragom kolegi Kahrimanoviću, taj period života i karijere smatram smislenim, uspješnim i prepunim lijepih uspomena.
Zehrudin Isaković: Sa Muhamedom Kahrimanovićem sam sarađivao na serijalu Vrhovi Balkana i mogu reći da je osim te profesionalne snimateljske strane pokazao zavidno umijeće penjanja po planinama. Jedan izuzetan snimatelj ali i čovjek. Mogu slobodno reći da je serijalu Vrhovi Balkana dao jedan pečat profesionalizma i kvalitete snimanja.
Abdulah Smajić: Muhamed radi u istoj tv kući kao i ja već dvije godine. Kao kolega je solidaran, kao snimatelj profesionalan, zadovoljstvo je raditi s njim. Mada prijeti da će otvoriti bolovanje ako ne bude dobio godišnji. (Smijeh)
Muhamedova supruga Alisa, također, radi u medijima, kao montažerka na RTV TK. Kaže da kod kuće o poslu vrlo rijetko pričaju.
„Nekada na početku smo razgovarali ali se nismo razumjeli. Onda sam ja odustao da dijelimo iskustva, najbolje je tako. Što god radim kod kuće, radim bez nje, bez njene asistencije. Čisto da joj ne uzimam to vrijeme kod kuće. Poslovnu saradnju nemamo“ – kaže on. Kahrimanovići su roditelji dva sina, koji kako Muhamed kaže, nemaju ambiciju da rade kao snimatelji.
„Nemaju tu želju. Mada bih ja možda volio da imaju, ali nemaju. Mlađi možda i ima, nekad se uhvati aparata, stariji ne“ – ističe Muhamed.
Hobi mu je branje gljiva u šumama. Osim toga, kaže, voli dom, kuću.
„Volim kuću, volim komfor svoj, hobi mi je branje gljiva, priroda me odmara“ – zaključuje Kahrimanović.
Specijalizirao se Kahrimanović za dokumentarni i informativni program i u proteklom periodu snimio veliki broj dokumentarnih filmova, reportaža i priloga, kao što su: „Grad bez nade“, „Izjava 710399“, „Kolona za ubijanje“, „Pruga moje mladosti“ , serijal „Otisci 15 godina poslije“. Kao direktor fotografije potpisuje se i na dokumentarcima „Kuća na kraju puta“, „I ovo je povratak“, „Džemila iz Dobraka“, filmovima emitovanim na programima vodećih TV stanica u BiH.
(Balans)
